Amasci.net

Naš planet Zemlja sastoji se od 90-ak različitih kemijskih elemenata. Neki od tih elemenata izgrađuju i ostale planete sunčevog sustava, samo Sunce, pa i čitav svemir. Svemir je tako golem da je njegovu veličinu nemoguće shvatiti.

Trenutačno najšire prihvaćena i najpopularnija teorija o postanku i nastajanju svemira, tj. o stvaranju prostora, materije i energije, jest teorija Velikog praska (engl. Big Bang). Važno je razumjeti da se ne radi ni o kakvoj eksploziji u „središtu svemira“ nakon koje je počelo širenje materije, već se je prema toj teoriji svemir rodio u divovskoj eksploziji prije više od petnaest milijardi godina pri kojoj su nastali prostor i vrijeme (to eksplozija samog svemira). Svemir Velikog praska u samom početku isključivo je svijet svjetla, visoke temperature i visoka tlaka. Nakon tog trenutka prostor se počeo širiti noseći svemirsku materiju, a širi se i dan-danas. Širenjem prostora materija se razrjeđivala i hladila, a time se mijenjao i njen sastav. U prvoj sekundi nakon praska počelo je stvaranje atomskih jezgra. Pretpostavlja se da su tek nakon tristo tisuća godina nastali atomi prvih elemenata – vodika i helija.

Prve su čestice bili protoni i neutroni koji su se gibali vrlo velikim brzinama i imali su ogromnu kinetičku energiju. Međusobnim sudarima tih vrlo ubrzanih protona neutrona nastale su jezgre teškog vodika (deuterija). Daljnjom ekspanzijom svemira i njegovim hlađenjem sudarali su se neutroni s jezgrama deuterija. Daljnjom ekspanzijom svemira i njegovim hlađenjem sudarali su se neutroni s jezgrama deuterija, pri čemu su nastale jezgre tricija, a njihovim su spajanjem s protonima nastale helijeve jezgre. Znanstvenici smatraju da je svemir imao takav sastav nekoliko stotina tisuća godina, sve dok se temperatura nije spustila toliko da su se elektroni počeli spajati s jezgrama u atome, a atomi u jednostavne molekule kao što je molekula vodika (H2). Milijunima godina kasnije djelovanjem gravitacijskih sila dolazi do zgušnjavanja tih malih jedinki i to najprije u oblake plina i eventualno u zvijezde čije su temperature iznosile oko milijun stupnjeva. Pri nastajanju elemenata najprije se vodik pretvara nuklearnom fuzijom u helij. Kad više nema vodika u tim je uvjetima došlo do stvaranja većih atoma, kao što su ugljik (C) i kisik (O) /nužni za stvaranje života/, zatim natrij (Na), neon (Ne), magnezij (Mg), silicij (Si) i ostali elementi sve do željeza (nastali nuklearnom fuzijom helija).

Dalje se u smrti zvijezda (koje umiru kao supernova), eksplozijom raspršuju u svemir. U kasnijoj fazi stvaranja svemira nastajali su nuklearnim reakcijama i elementi teži od željeza. Uzastopnim eksplozijama zvijezda ostvareni su uvjeti za nastajanje mnogo većih atoma. Najvjerojatnije su njihovim spajanjem uz pomoć gravitacije nastali planeti Sunčeva sustava. Reakcije kojima nastaju elementi kakve poznajemo danas rezultat su niza fuzijskih reakcija. Fuzijske su reakcije reakcije stapanja jezgara atoma, a moguće su jer se jezgre pri nekoliko milijuna Celzijusovih stupnjeva gibaju tako velikim brzinama da su u stanju nadvladati odbojne sile između jezgara. Ove su reakcije slične procesima koji se trenutačno proučavaju kao mogući izvori nuklearne energije. Nuklearne reakcije ove vrste danas se prirodno ne odvijaju na Zemlji jer je temperatura preniska. Kao rezultat imamo niz stabilnih elemenata koji postoje u obliku brojnih kemijskih spojeva u kojima su atomi povezani kemijskim vezama, no zadržavaju svoj identitet bez obzira na to u kojoj se kombinaciji nalaze. Jednostavnije izrečeno, svijet u kojem živimo izgrađuju atomi nastali nakon velikog praska i kao posljedica eksplozija zvijezda.

Prije pet milijardi godina, nakon što su u svemiru umrle brojne zvijezde, nastala je jedna nova zvijezda – naše Sunce. Na udaljenosti 150 milijuna kilometara od Sunca nastala je Zemlja, pozornica za razne oblike života unutar neizmjernog svemira. Stijene i led, zrak i oblaci, pješčane pustinje i oceani – svijet koji poznajemo, izgrađuju atomi nastali nakon velikog praska i kao posljedica zvjezdanih eksplozija.

24.02.1989.g. astronomi zvjezdarnice u Las Campanasu (Čile) bili su prvi ljudi kroz stoljeća koji su pratili nastajanje supernove golim okom. Zvijezda je, iznenada eksplodirala kao supernova. Pluton je kao dio svemirskih planeta i najudaljeniji planet od Sunca, izbačen iz sunčevog sustava. 9. Veljače 1996.g. u 22 sata i 37 minuta u Institutu za istraživanje teških iona (Gesellschaft fur Schwerionenforschung) u njemačkog gradu Darmstadtu otkriven je 112. kemijski element. To je šesti element koji je otkrila ekipa znanstvenika na čelu s Peterom Armbrusterom. 112. kemijski element nastao je fuzijom atoma cinka i olova. Pokus je trajao tri tjedna. Novi se element nalazi u periodnom sustavu elemenata u skupini ispod cinka, kadmija i žive. Za razliku od navedenih elemenata on je nestabilan (radioaktivan) i raspada se emitirajući alfa-čestice. Trajanje života novog elementa je 280 milisekundi, a o njegovom imenu još se raspravlja.

baš me zanima kakvi će elementi još biti otkriveni

Otkrivena su i jos dva elementa, odnosno sluzbeno je potvrđeno njihovo postojanje u laboratorijskim uvjetima, a to su Flerovij (Fl) element 114 u Flerov Laboratory of Nuclear Reactions. Drugi novootkriveni je Livermorij(Lv) element 116. u Lawrence Livermore National Laboratory u gradu Livermoru.(U tom laboratoriju je vec otkriven i element 103 Lavrencij)

http://www.globalpost.com/dispatches/globalpost-blogs/weird-wide-web/flerovium-livermorium-periodic-table-livermore-dubna

http://youtu.be/QqCGF8y6jhk

Iako većinom imaju relativno kratko vrijeme poluraspada, svakako je zanimljivo vidjeti otkriće i imenovanje novih elemenata. To nam međuostalom pokazuje koliko zapravo toga čeka da bude otkriveno i istraženo. ;D