Izjava o odgovornosti - molimo pročitati Travanj 19, 2019, 03:32:05
baza znanja baza kemikalija baza sinteza razno

     

Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.
Jeste li propustili aktivacijsku email poruku?
*

Jeste li znali?
 Str: [1] 2 3
  Ispis  

  Jeste li znali?
Autor Poruka
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« na: Siječanj 02, 2012, 06:17:20 »


Ova tema će biti posvećena različitim zanimljivostima iz svijeta znanosti.



Reaktivnost odabranih metala

Natrij i kalij nemaju sjaja i čuvaju se u petroleju. Oksidiraju se na zraku pri sobnoj temperaturi. Burna reakcija s razrijeđenim kiselinama uz razvijanje vodika. S hladnom vodom se razvija vodik. Kalcij, magnezij, aluminij, cink i željezo su općenito bez sjaja. Oksidiraju se na zraku pri sobnoj temperaturi. Kalcij s vodom razvija vodik. Svi ostali osim kalcija s parom razvijaju vodik. Vodik se razvija s razrijeđenim kiselinama i na hladno. Bakar, živa, srebro i zlato općenito su sjajni. Bakar i živa se oksidiraju grijanjem na zraku ili u struji kisika, dok srebro i zlato ne reagiraju. S vodom uopće ne reagiraju, a isto je i s razrijeđenim kiselinama.



Zanimljiv pokus je istiskivanje kemijskog elementa (metala) bakra pomoću reaktivnijeg (metala) cinka

1. Uzmemo tri čaše s otopinom magnezijevog sulfata. Uronimo po tri pločice (1,5cm x 10cm) cinka, olova i bakra. Neće doći do reakcije, jer su slabiji reducensi od magnezija.

2. Uzmemo tri čaše s otopinom cinkovog sulfata. Uronimo po tri pločice (1,5cm x 10cm) magnezija, olova i bakra.
Samo je magnezij, kao jači reducens, reducirao cinkove ione iz otopine i na taj način je istisnuo cink.

3. Uzmemo tri čaše s otopinom olovovog(II) nitrata. Uronimo po tri pločice (1,5cm x 10cm) magnezija, cinka i bakra. Samo su magnezij i cink, kao jači reducensi, reducirali dvovalentne ione Pb2+(aq) iz otopine u elementarno olovo.

4. Uzmemo tri čaše s otopinom modre galice. Uronimo po tri pločice (1,5cm x 10cm) magnezija, cinka i olova. U svim čašama s otopinom modre galice došlo je do reakcije, jer su magnezij, cink i olovo jači reducensi od bakra, pa su reducirali njegove dvovalentne ione Cu2+ iz otopine u elementarni bakar.

Može se, dakle zaključiti da će metali iz otopina soli izlučiti sve one metale koji su u nizu elemenata poredanih po reaktivnosti (reduksijkoj sposobnosti) desno od njih. Da bi reakcija bila moguća, reaktivniji metal mora biti u elemenatarnom stanju, a manje reaktivan u ionskom obliku.


Još jedan zanimljiv pokus u vezi redoks reakcija

Bakrene se žice urone u bezbojnu, vrlo razrijeđenu otopinu srebrovog nitrata. Ubrzo se na bakrenoj žici pojave tisuće srebrnih iglica. Srebro se izlučilo na bakru jer bakar ima negativniji standardni redukcijski potencijal od srebra pa je jači reducens.

Cu(s) + 2AgNO3(aq) Cu(NO3)2(aq) + 2Ag(s)

Oksido-redukcijske reakcije ili redoks reakcije predstavljaju jednu od najraširenijih (najvećih) skupina kemijskih reakcija. Te se reakcije na mnoge načine odražavaju u našem svakidašnjem životu, kod kuće i u industriji. Redoks-reakcije svuda su oko nas! Naše tijelo funkcionira („radi“) na osnovi redoks-reakcija. Hrana koju jedemo oksidirana je te nas opskrbljuje energijom potrebnom za život. Slomimo li kost, električna struja stvorena u području ozljene sastavni je dio procesa zacjeljivanja. „Morska bolest“ također je rezultat električnih impulsa poslanih iz uha u mozak. Redoks-reakcije uključene su u provođenje podražaja (impulsa) živčanih stanica. Baterije koje se rabe u radioaparatima, satovima, našim automobilima, računalima i sl. temelje se na spontanim redoks-reakcijama. Mnogi se metali dobivaju pomoću redukcijskih reakcija. Proces fotografiranja uključuje redoks-reakcije od trenutka bljeska bljeskalice fotografskog aparata do razvijanja fotografija (izrade pozitiva). Glazure na keramičkim predmetima razlikuju se bojom ovisno o atmosferi u kojoj su se pekle (reduktivna ili oksidativna). Voda se u gradskim vodovodima ili bazenima dezinficira dodatkom oksidansa. Požari su nekontrolirana redoks-reakcija, a eksplozija je izuzetna brza redoks reakcija. Oksidacijski su brojevi definirani tako da se oksidacija podudara s povećanjem oksidacijskog broja, a da se redukcija podudara sa smanjenjem oksidacijskog broja.

Postoji niz od 7 pravila za određivanje oksidacijskih brojeva (link prvi, link drugi)

Tvari su građene od električki nabijenih čestica te nije neobično da je moguća pretvorba kemijske energije u električnu i obrnuto. Temelji elektrolitske kemije (elektrokemije) počivaju na dvama procesima: 1) na dobivanju električne struje iz spontane oksido-redukcijske kemijske reakcije. 2) na uporabi električne struje pri izvođenju nespontane kemijske reakcije.

No, da bi elektroni preko žice tekli od reducensa do oksidansa, potrebno je omogućiti i slobodan protok kationa u smjeru protoka elektrona, čime će se održavati neutralnost obiju otopina i zatvoriti strujni krug. To se praktično rješava elektrolitskim mostom, ako su otopine nepropusnim membranama ili odjeljivanjem otopina reducensa i oksidansa polupropusnom membranom koja priječi potpuno miješanje elektrolita. Lijepo je imati na dohvat ruke i standardni elektrodni potencijal pri 25°C

Zanimljivosti

Ako u zubima imate plombu, ona je najčešće legura srebra i žive ili kositra i žive. Dotaknete li plombu slučajno staniolom (aluminijskom folijom) od čokolade, osjetit ćete iznenadnu bol, jer nastaje mali električni udar. U vašim ustima nastaje galvanski članak u kojem je zubna plomba jedna elektroda, staniol druga, a slina je elektrolit.



Izvor: “Udžbenik za drugi razred gimnazije - OPĆA KEMIJA 2“ ; Aleksandra Habuš – Dubravka Stričević – Snježana Liber. Izdavač: Profil International, Hrvatska, Zagreb, Kaptol 25, 2. izdanje, 2008.g.)

Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #1 na: Veljača 19, 2012, 04:04:30 »


Evo malo o metalima, čak bih svrstao neke djelove pod „zanimljivosti“:

Razvoj novih tehnologija izravno je ovisan o vrsti i kakvoći konstrukcijskih materijala, bez obzira radi li se o elektronici, nuklearnoj energetici, strojogranji, građevinarstvu, automobilskoj ili nekoj drugoj industriji. Stručnjaci u svijetu smatraju, a dosadašnja praksa potrvđuje, da će u bliskoj budućnosti keramika i staklokeramika imati vrlo značajnu ulogu u razvoju novih tehnologija i u podizanju općeljudskog standarda. Vrijeme koje je iza nas obilježeno je uporabom plastike i metala, no budućnost će zasigurno obilježiti uporaba keramike i kompozitnih materijala.

U današnje doba ne možemo ni zamisliti život bez električne energije i raznih industrijskih proizvoda. Bez velikih industrijskih postrojenja izgrađenih od željeza ili čelika, električnih kabela i dalekovoda s vodičima od aluminija ili bakra, automobila, aviona i vlakova (pogotovo nove tehnološke generacije) u kojima su velikim udjelom zastupljeni aluminij i njegove slitine, takav bi život bio nemoguć. Iako se u manjim količinama rabe i drugi metali, željezo, bakar i aluminij danas su najvažniji tehnički metali. Stotine različitih predmeta koje svakodnevno rabimo, kao što su igla, pribor za jelo, bicikl, automobili i drugo, načinjeni su od metala. Nebrojeno mnogo metalnih predmeta ukazuje na veliku važnost metala u našem životu. Neki su metali i od velike biološke važnosti, jer su njihovi astomi sastavni dio biološki važnih molekula, kao što su npr. hemoglobin, mioglobin, klorofil, vitamin B12 i slično. Od svih do danas poznatih elemenata 4/5 su metali. Ipak oni čine samo 1/4 od ukupne mase poznatih tvari jer su mnogi metali vrlo rijetki. Za razliku od nemetala i polumetala, čija se svojtva međusobno bitno razlikuju, metali, bez obzira na položaj u periodnom sustavu, imaju slična svojstva.

Od fizikalnih svojstava metalima su svojstveni:
-kristalna struktura – svi su metali pri sobnoj temperaturi čvrste kristalne tvari izuzev žive koja je tekućina,
-boja – metali su neprozirne tvari metalnog sjaja, većinom bijele ili sive boje, osim crvenog bakra i žutog zlata,
-kovkost – većina se metala može kovati, izvlačiti u žice, valjati u folije,
-vodljivost – metali su vodiči topline i elektriciteta, a vodljivost opada s povišenjem temperature.

Neki metali imaju i neka vrlo različita svojstva, npr. talište; od -38°C za živu, 30°C za galij (on se pak rastali kad ga stavimo na ruku) i do 3410°C za volfram.

Jedna je od praktičnih podjela metala je podjela prema gustoći.
-Laki su metali oni kojih je gustoća manja od 5g/cm3, kao npr. aluminij, magnezij, kalcij, alkalijski metali.
-Teški metali, kao što su npr. olovo, željezo, cink, bakar, živa, zlato, platina, imaju gustoću veću od 5g/cm3. 1 kg zlata se primjerice može izvući u žicu dugačku oko 2km!

Kovkost je svojstvo metala da utjecajem mehaničkog djelovanja (tlakom ili udarcem) mogu promijeniti oblik. Pri tome se veze među atomima metala ne kidaju jer međusobno klizanje slojeva atoma prati pokretljivi elektronski oblak, što dokazuje primjer dobivanja metalnog lima postupkom valjanja. Na taj poznati način se danas proizvodi jako pupularna aluminijska folija u kućanstvu.nIako je metalni sjaj kao posljedica refleksije svjetlosti na pokretljivim elektronima svojstven metalima, on se često ne primjećuje. Naime, gotovo svi metali (osim zlata i platine) spontano reagiraju s kisikom i drugim plinovima u zraku, pa se prevlače tankim slojem odgovarajućih spojeva.

Materijali utječu na našu sliku velikih razdoblja ljudske povijesti. Kao što u prapovijesti govorimo o kamenom, brončanom i željeznom dobu, danas s punim pravom možemo reći da živimo u silicijevo doba. Gotovo ništa u našem životu (telefon, televizor ili automobil) ne bi radio bez silicija. On je od životne važnosti za mikroprocesore, memoriju i brzinu računala. Pola procesora od kompjutora je napravljeno od najčišćeg silicija. Tekstovi i brojevi danas se nalaze u datotečnim memorijama od silicija, podijeljeni u bitove, elementarne dijelove informacijskog sustava. U mikroprocesorima od silicija kompjutori izvode mnogobrojne programe, bez kojih bi današnji život bio nezamisliv. Silicij je ključan za proizvodnju keramike.

Svjetlovodi su telekomunikacijski vodovi budućnosti. To je prijenosni medij za vrlo visoke frekvencije (10 na 12. -10 na 15. Hz) koji omogućava prijenos za sada najvećeg broja informacija. Optički prijenos informacija ima goleme prednosti u odnosu na žičano povezivanje. Osnovna sirovina za proizvodnju svjetlovoda je kvarc, vrlo zastupljen u Zemljinoj kori i relativno jeftin, od čega se radi i proizvodnja stakla. Naziv svjetlovodi potječe od prirode elektromagnetskih valova koje oni prenose – vidljivi dio potječe od prirode elektromagnetskih valova koje oni prenose – vidljivi dio elektromagnetskog spektra. Svjetlovodi u svojoj jezgri imaju prozirna staklena ili plastična optička vlakna kroz koja prolazi svjetlost. Prva primjena otičkih vlakana zabilježena je 1930. Za prijenos svjetlosti u napravama za osvjetljavanje. Komercijalna primjena otpičkog prijenosa podataka počela je tak kada je razvojem tehnologije izrade optičkih vlakana dovoljno smanjen gubitak razine prijenosnog signala. Prijenos signala kroz optičko vlakno je isključivo jednosmjeran, što znači da je na jednoj strani optički predajnik – svjetleća ili laserska dioda, a na drugoj strani optički prijamnik – fotoosjetljiva dioda.

Promjer jezgre otpičkog vlakna je od nekoliko mikrometara od nekoliko mikrometara do nekoliko stotina mikrometara. Da bi se smanjili gubici pri prijenosu podataka, na jezgru optičkog vlakna dodaje se odrazni plašt koji raspršenu svjetlost odbija natrag u jezgru. Čistoća stakla koje se koristi u izradi optičkih vlakana je takva da svjetlost kroz vlakno može prijeći više od 20km prije no što se intezitet svjetla smanji na polovinu (npr. samo 2,5 cm prozorskog stakla umanji intezitet svjetla na polovinu). Kroz svjetlovodne medije svjetlo se ne mora voditi pravocrtno, pa je time npr. omogućeno pregledavanje stijenke želuca endoskopskom kamerom. Kao izvor svjetla za prijenos kroz optička vlakna koristi se, između ostalih, i optički laser, čiju osnovu čine galij, aluminij i arsen. To je tzv. poluvodički laser koji koristi optičku rezonanciju za stvaranje laserskog svjetla. Tako nastalo svjetlo je monokromatsko i koherentno, što mu daje visoku jakost. Poluvodički laseri nalaze veliku primjenu kod uporabe CD medija.



Izvor: (prepisano iz nekoliko mjesta ruske knjige/:“Spravočioe posobie po analitičeskoi himii“; I. P. Alimarin, N. N. Ušakova, Izdateljstvo Moskovskogo universiteta, Moskva, 1977.g., te „Osnove analitičke kemije“; D. A. Skoog, D. M. West, F. J. Holler, Školska knjiga, Zagreb, 1999.g..)
Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #2 na: Veljača 19, 2012, 04:05:14 »

“Atomium“, 110m visoka čelično-aluminijska konstrukcija, bio je senzacija Svjetske izložbe u Bruxellesu 1958.. Predstavlja „vjernu“ rekonstrukciju kristalne strukture alfa-željeza, koje kristalizira u kubičnom sustavu. Devet sjajnih kugli „Atomiuma“ promjera 20m, raspoređene su kao atomi željeza u prostorno centriranoj elementarnoj ćeliji i postale su znamenitost grada Bruxellesa.

Mostovi su sigurno najimpresivniji oblik metalnih konstrukcija, koji svojim rasponom i visinom imaju značajan utjecaj na okolinu. Više od 2000 godina gradili su se samo drveni i kameni mostovi. Prvi metalni most od lijevanog željeza izgrađen je u Engleskoj 1779.g.. Pedesetih godina 20. stoljeća razvila se gradnja čeličnih, betonskih i armirano-betonskih mostova. 10. ožujka 1997.g. pušten je u promet ponos hrvatskog graditeljstva, Maslenički most, po veličini armirano-betonskog lučnog raspona 15. Na svijetu. U osobnoj iskaznici mosta piše: dugačak 377,6 m, širok 21,4m i visok 85m. Za gradnju mosta utrošeno je 2300 t željeza i 16 000m3 betona.

Cement je silikatni građevinski materijal, koji prema svojim svojstvima spada u hidraulična veziva. Hidraulična veziva bila su poznata već u starom vijeku, a naročito su ih usavršili Rimljani, koji su ih proizvodili iz vulkanskih pepela ili usitnjene opeke s gašenim vapnom. Riječ cementium potječe od latinskog glagola caedere (lapidem) = lomiti (kamen), što je prvobitno označavalo lomljeni kamen, a zatim zidnu žbuku i konačno puno vezivo. Moderni cementi počeli su se proizvoditi u Engleskoj početkom 19. stoljeća. Naziv portland-cement spominje se prvi put 1824.g. u jednom engleskom patentu. Industrija cementa počela se na europskom kontinentu razvijati polovinom prošlog stoljeća. Tada se počela razvijati i naša industrija cementa u Splitu (1865.) i tvornica cementa u Našicama(započela proizvodnju 1980.).

U središnjem dijelu periodnoga sustava elemenata, između druge i dvanaeste skupine, nalaze se elementi (metali) d-bloka. U njihovim se atomima posljednje popunjavaju elektronima 3d, 4d i 5d orbitale. Za atome elemenata d-bloka karakteristično je da imaju nepopunjene d-orbitale, zbog čega elementi 12. Skupine cink, kadmij i živa čije su d-orbitale popunjene, nisu prijelazni metali. Za metale d- bloka karakteristični su spojevi s različitim oksidacijskim brojevima. Mogu graditi stabilne spojeve s parnim i s neparnim oksidacijskim brojevima što se objašnjava s nepopunjenim d-orbitalama. U spojevima s višim oksidacijskim brojevima prijelazni metali nisu jednostavni kationi, već se nalaze u anionima s kisikom. Karakteristično je svojstvo prijelaznih elemenata obojenost njihovih spojeva, što se objašnjava prisutnošću nesparenih d-elektrona. Boja ovisi i o oksidacijskom broju elemenata kao i o vrsti liganada koji su vezani na središnji ion ili atom. Primjerice boja kromovih(III) spojeva je različita s obzirom na vrstu liganada koji su vezani na središnji ion. Za razliku od alkalijskih i zemnoalkalijskih metala, polumjeri atoma prijelaznih metala znatno su manji, pa grade guste slagaline, što uzrokuje jaku metalnu vezu među atomima. Zato imaju veću gustoću i tvrdoću, te viša tališta i vrelišta. Dobri su vodiči topline i elektriciteta, imaju dobra mehanička svojstva. Većina prijelaznih metala ima veliko industrijsko značenje, jer na njima i njihovim slitinama počiva metalurgija.

U formulama koordinacijskih spojeva se najprije navodi simbol središnjeg atoma, zatim se abecednim redom redaju anionski ligandi, a zatim neutralni ligandi također abecednim redom. U imenima koordinacijskih spojeva imena liganada se navode ispred imena središnjeg atoma abecednim redom bez obzira na naboj. Numerički prefiksi koji označuju broj liganda ne ulaze u abecedni red. To znači da supstituenti u formuli i nazivu ne moraju biti poredani istim redom.

Usput, znate li da su šipke, koje se stavljaju u slomljenu nogu ili ruku, dok kost  zaraste, su izrađene od tantala (Ta). Također, znate li da je rodij jako inertan (otporan na sve kiseline, pa čak i na zlatotopku pa će se vjerojatno u budućnosti, kao zamjena platini kao katalizator u proizvodnji dušićne kiseline upravo koristiti on. Paladij se je testirao, al se nije najbolje pokazao.



Ja vam inače nikad ne kupujem/dobijam u jednoj ljekarni, dućanu ili obrtu, nego uzmem kojekakve „žute stranice“ i pogledam po redu sve. ALI!-ja ne zovem, nego vidim ulicu, pa otiđem do nje. Znači, ako ih ima 10, uzmem u prvoj danas, onda u drugoj kad ga potrošim i tako svih deset, po redu (što ovisi koliko mi traje), pa se onda vratiš na prvu tek tamo kad se sve izredaju, nakon godinu i više dana i tako nisi u nijednoj čest ni sumnjiv gost. E, sad drugi dio. Kad dođeš, nemoj pitat imate li vodikov peroksid, nego odma reci dajte mi vodikov peroksid 1 litru, kad bude srala o koncentracijama, onda ti reći pa 30, uzea sam ga ima po godine ovdje prodala mi je jedna neka. Ako ti bude rekla da za što će ti, reci joj, da se baviš s malim autićima, modelarstvom i da je skupo gorivo za nje, pa da ga razvodiš s njim. Meni je ama baš svaki put upalilo, jer one nemaju pojma da je to gorivo nitrometan, ko zna koje gorivo one misle, a znaju samo da izaziva požar sa zapaljivim materijalima. One po zakonu kako sam razumio trebaju imati njega u svojim laboratorijima (pojma neman razlog:?), al svakako frizeri kupuju od njih i njima se uredno izdaje R1 račun na njega.

Djelovanje automobilskog katalizatora: U zadnjem desetljeću ugrađuje se na ispušni sustav automobila uređaj s katalizatorom. On pretvara plinove štetne za okoliš (ugljikov(II) oksid, dušikove okside i ugljikovodike) u bezopasne ili manje štetne plinove. Dušikovi oksidi i ugljikovodici pod utjecajem Sunčeve svjetlosti reagiraju s plinovima u atmosferi i pri tome nastaju tvari koje su štetne za okolinu i zdravlje ljudi. Katalizator za pročišćavanje ispušnih plinova automobila jest legura platine (Pt), rodija (Rh) i paladija (Pd), postavljena na keramiku oblika pčelinjeg saća i smještena u čeličnu kutiju. Cijeli uređaj nazivamo automobilski katalizator.

Na površini katalizatora odvijaju se sljedeće reakcije:

2CO(g) + O2(g) --> 2CO2(g)
2CO(g) + 2NO(g) --> 2CO2(g) + N2(g)
2C8H18(g) + 25O2(g) --> 16CO2(g) + 18H2O(g)

Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #3 na: Ožujak 04, 2012, 02:37:11 »

Metali se u namirnicama pojavljuju ili kao esencijalni elementi (bitni za život, rast i reprodukciju), ili kao teški metali, od kojih su neki (As, Cd, Pb i Hg) otrovni već u vrlo malim koncentracijama. Posljednjih desetljeća sve više raste spoznaja o štetnom djelovanju teških metala na zagađivanje okoliša. Ono se ne očituje samo štetnim djelovanjem na biljni i životinjski svijet, nego i na ugrožavanje zdravlja ljudi. Teški su metali česti onečiščivači u vodenim sustavima. Smatraju se opasnima za žive organizme zbog velike otrovnosti i sklonosti akumuliranju u ekosustavu. U Hrvatskoj je na temelju Zakona o poljoprivrednom zemljištu donesen Pravilnik o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja štetnim tvarima. Njime su definirane dozvoljene koncentracije štetnih tvari, kako u tlu, tako i u tvarima koje se dodaju tlu s ciljem povećanja plodnosti. Posebno mjesto u Pravilniku pripada teškim metalima i njihovim graničnim koncentracijama.

Porijeklo teških metala u tlu može biti prirodno ili geogeno, sekundarno pod utjecajem amtmosferilija, te antropogeno, kao posljedica čovjekova djelovanja. Čovjek je okružen metalima i polumetalima od postanka Zemlje. Oni prolaze biokemijski ciklus s različitim vremenom zadržavanja u atmosferi, hidrosferi, litosferi i biosferi. Dok se u atmosferi zadržavaju najčešće nekoliko dana do nekoliko tjedana, u vodi se zadržavaju mjesecima i godinama, u oceanima tisućama godina, a u morskim sedimentima 108 godina. Jedna dagnja profiltrira dnevno 60 litara vode. Na taj se način u dagnji gomilaju bakterije i virusi i povećava koncentracija teških metala.

ARSEN i nejgovi spojevi su izuzetno otrovni. Osobito je otrovan arsin (AsH3) koji je već u vrlo maloj koncentraciji smrtonosan. Letalna doza (smrtonosna doza*) arsena je 0,1g.

KADMIJ se u namirnicama pojavljuje samo u obliku anorganskih soli. Do zagađenja zemlje, zraka, vode, vegetacije i hrane dolazi zbog uporabe kadmija u mnogim industrijama te sagorijevanjem ugljena, odlaganjem otpada i slično. Istraživanja pokazuju povećanu količinu kadmija tamo gdje su korištene superfosfatna gnojiva i to najviše u lisnatom povrću. Kao i sve ostale biljke s velikim lišćem, duhan je naročito dobar sakupljač kadmija. U jednoj cigareti nalazi se od 5 x 10-4 do 2 x 10-3 mg kadmija, od čega se u ljudskom organizmu resorbira oko 50%. Unošenjem kadmija u organizam dolazi do neželjenih posljedica, kao što su npr. promjene u kostima (jer kadmij istiskuje kalcij, pa kosti postaju lomljive). Budući da je kadmij gotovo uvijek vezan za cink, pocinčana ambalaža je potencijalni izvor zagađenja kadmijem, posebice u prisustvu organskih kiselina.

OLOVO je jedan od najranije poznatih metala i zato je broj otrovanja tijekom povijesti bio velik. Glavni izvor onečišćenja olovom u gradovima su ispušni plinovi motornih vozila. U 1L običnog benzina ima oko 0,60 do 0,65 mg tetraetil-olova (Pb(C2H5)4, koji se dodaje gorivu kao antidetonacijsko sredstvo. Izgaranjem 10 L benzina oslobađa se u okoliš oko 2 do 3 g elementarnog olova. Olovo se taloži u tlo, pa ulična prašina ima u sebi i do 3000 ppm olova, tlo uz autoceste oko 1000 ppm, a u vegetaciji se akumulira više olova ako je bliže autocesti. Sada se sve više sadi zelenila uz ceste upravo zbog tog razloga. U istrošenom motornom ulju je koncentracija olova također visoka. Ima ga i u različitim bojama, stoga se na obojenim stranicama novina i časopisa nalazi više olova nego na crno-bijelim stranicama. Posebni izvori onečišćenja olovom su rudnici i talionice olova, proizvodnja akumulatora i baterija, proizvodnja plastičnih masa, neki pesticidi i dr. U svakidašnjem životu možemo naći olovne spojeve u glazurama i bojama za izradu keramičkih posuda, vodovodnim instalacijama i dr. Olovo u organizam dospijeva u obliku dvovalentnih iona (Pb2+), olovova(II) oksida (PoO) i kao tetraetil olovo ((C2H5)4Pb). Najčešće izaziva kronično trovanje, jer se akumulira u organizmu i djeluje na srednji živčani sustav. Oštećuje mnoga tkiva i organe. On sprječava (inhibira) djelovanje enzima koji kataliziraju reakciju biosinteze hemoglobina. Stoga anemija može biti jedan od znakova trovanja olovom. Stare vodovodne odvodne cijevi su bile pravljene od olova i giza (tvrdo lijevano željezo), a sa plaćanjem ga možete dobiti kao uteg ua udice u ribolovnim dućanima. Tekuće olovo se dobije tako da otapate olovo na plameniku (najbolje zapaliti voštanu svijeću (jer je manji trošak tako) i na njoj zagrijavat na nekakvoj dužoj žlici.

ŽIVA se u elementarnom stanju ili u obliku anorganskih soli rijetko javlja kao zagađivač hrane i napitaka. Organski spojevi žive su vrlo otrovni. Primjerice metilni živini spojevi (dimetilživa (Hg(CH3)2) i metilživinklorid (CH3HgCl)) su izrazito otrovni zbog njihove potpune apsorpcije u organizmu. Ribe, školjke i drugi vodeni organizmi akumuliraju metilnu živu u značajnim količinama. Svaki element u prirodi ima svoj biokemijski ciklus kojim je određeno njegovo kruženje između atmosfere, hidrosfere, geosfere i biosfere. Prikazat ćemo to na prehrambenom lancu žive. Još jedna zanimljivost - oštrige u blizini Australije akumulirale su živu iz mora tako da je u njihovom organizmu 100 000 puta više žive nego u moru u kojem žive, a školjke (kapice sv. Jakova) akumuliraju i do 2 000 000 puta više kadmija nego što je u okolišu u kojem žive.



Izvor: (Udžbenik za treći razred gimnazije „Anorganska kemija“, Sandra Habuš – Dubravka Stričević – Vera Tomašić. Izdavač: PROFIL INTERNATIONAL, tisak: tiskara Meić, Uporabu udžbenika odobrilo je Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske rješenjem KLASA: *, od 3. Srpnja 1998.g.. – koji navodi da je ovaj dio izvađen od: M. Herak, Lj. Kušec, M. Marković, A. Petreski, K. Škorić, D. Galas: Osnove fizikalne kemije, Školska knjiga, Zagreb, 1979..)
Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #4 na: Ožujak 07, 2012, 09:08:06 »

Pod pojmom novi ili alternativni izvor energije misli se na energiju koja se ne dobiva iz fosilnih goriva. Bez razvoja tehnologija za korištenje novih izvora energije naša civilizacija ne samo da neće moći napredovati, već je u pitanju i njezin opstanak. Danas u svijetu postoje suprotna mišljenja o uporabi vodika kao novog izvora energije. Zbog stalnog iskorištavanja postojećih fosilnih goriva došlo je do potrebe za traganjem za novim izvorom energije. Energija oslobođena pri izgaranju vodika ima visoku energetsku vrijednost, a uporaba vodika kao pogonskoga goriva sasvim je ekološki prihvatljiva, jer pri reakciji vodika i kisika ne proizvode se štetne tvari i ne onečišćava okoliš. Vodik je kao nov izvor energije postao popularan pa su neki proizvođači automobila konstruirali automobil koji pokreće vodik, a njegovim izgaranjem on je čak i koristan za prirodu. No takva je proizvodnja automobila vrlo skupa jer je proces elektrolize vode skup zbog upotrebe električne energije.
Nadalje, danas se pretpostavlja da su velike količine vodika na Zemlji „potrošene“ i da je slobodnog (elementarnog vodika malo, kao i da je efikasnost vodika kao pogonskoga goriva još uvijek mala u odnosu na primjerice dizelske motore.

Budućnost uporabe vodika kao novog izvora energije zasniva se na energiji koja se oslobađa pri njegovu sagorijevanju. Zbog toga je važna primjena vodika kao raketnog goriva. Prvi projekti iskorištenja vodika kao izvora energije bili su upravo projekti letova u Svemir i koristi se i danas za lansiranje Space Shuttlea.

Prednost koje nudi vodik kao sekundarni nositelj energije su:
- visoka energetska vrijednost,
- neograničene količine dostupne u spojevima,
- u reakciji s kisikom ne proizvodi štetne tvari, jer je produkt izgaranja voda,
- neotrovan je i ne zagađuje okoliš,
- cjevovodima se može razvoditi na daljinu,
- lakše skladištenje i čuvanje u odnosu na električnu energiju.

Vodik se od svog otkrića do danas, primjenjuje u različitim područjima. Kao reaktivni sudionik, ili kao zaštitni plin, važna je sirovina za mnoge proizvodne procese. Kao nositelj energije, mogao bi zauzeti važnu ulogu u nekom budućem energetskom gospodarstvu. Danas se radi na projektiranju avionskih motora, motora za autobuse i osobne automobile u kojima će se vodik koristiti kao pogonsko gorivo.

Nažalost, ideja o korištenju vodika kao goriva još je uvijek teško ostvariva, jer vodika nema u prirodi u slobodnom stanju, pa ga najprije valja proizvesti, a za to je, pak, potrebno mnogo energije. Danas se nastoji usavršiti proizvodnja vodika iz vode solarnom energijom. Prema tom projektu vodik se iz vode dobiva pomoću Sunčeve energije (lat. sol = sunce). Ali za solarne stanice potrebne su velike površine kolektora i mnogo Sunčeva svjetla. Solarni uređaji pretvaraju Sunčevu energiju u električnu, pomoću koje se voda razlaže na vodik i kisik. U tom je slučaju vodik samo tvar koja prenosi ili pohranjuje energiju. Kada je energija potrebna, on se spaljuje u svrhu proizvodnje struje. Sprema se u goleme spremnike od 500m3 i najčešće troši na mjestu proizvodnje ili prevozi do mjesta potrošnje. Prevozi se u crveno obojanim čeličnim bocama od 50 L pod tlakom od 200 bara. Na boci s vodikom se radi sigurnijeg rukovanja nalazi ventil s lijevim navojem (kao na narančastoj boci propan-butana).

Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #5 na: Ožujak 07, 2012, 09:08:40 »


Otkriće vodika pripisuje se engleskom znanstveniku Henry Cavendishu, koji ga je davne 1766.g. dobio reakcijom cinka i klorovodične kiseline. Ne sluteći do kakvog je otkrića došao i koliko će time promijeniti svijet. Nešto je kasnije dokazao da eksplozijom vodika i kisika nastaje voda. Ime vodika zapravo potječe od grčkih riječi hydor – voda i genao – tvoriti, pa je novi kemijski element Antoine L Lavoisier nazvao hydrogen, odnosno „onaj koji stvara vodu“. Ispitivanjem svojstava dobivenog plina utvrdio je da taj plin gori, što su utvrdili i njegovi prethodnici: švicarski liječnik Paracelsus (16.st) i engleski fizičar i kemičar Robert Boyle (17.st). Liječnik Paracelsus i R. Boyle poznavali su vodik kao plin koji gori, ali ga nisu razlikovali od ostalih plinova koji gore pa su ih sve zajedno nazivali „zapaljivi zrak“. Vodik je mnogo stariji od ostalih; nastajanje vodika seže osnamnaest milijardi godina prije nas. Tekući vodik (LH2) je dobio prvi put 1898. James Dewar, a godinu kasnije je stvorio i kruti vodik.

Danas se kao izvori vodika za industrijsku proizvodnju uglavnom koriste voda i ugljikovodici iz zemnih ili rafinerijskih plinova. Iz vode se vodik dobiva najčešće redukcijom pomoću koksa ili elektrolizom. U reakciji užarena koksa i vodene pare pri 1500 do 1600°C nastaje smjesa vodika i ugljikova(II) oksida, poznata kao „vodeni plin“. Ugljikov(II) oksid se iz vodenog plina uklanja reakcijom s vodenom parom u prisustvu katalizatora (Fe2O3 + CrO3) pri 450°C. Nastali ugljikov(IV) oksid uklanja se iz smjese apsorpcijom u lužini ili ispiranjem vodom pod tlakom. Dobivanje vodika elektrolizom vode najjednostavniji je kontinuirani postupak, ali se iz ekonomskih razloga primjenjuje uglavnom u zemljama s jeftinom električnom energijom (ponajviše gdje su vjetrenjače zaslužne sa dobivanje električne energije iz snage vjetra). Za industrijsko dobivanje vodika danas se najčešće rabi: nepotpuno spaljivanje ugljikovodika, primjerice butana; katalitički raspad ugljikovodika, primjerice metana; redukcija vode koksom, te već spomenuta elektroliza vodenih otopina.

Vodik je jedan od organogenih elemenata (uz ugljik, kisik i dušik) jer izgrađuje biološki važne spojeve. Brojevni udio atoma vodika u ljudskom tijelu najveći je i iznosi do 63%. Maseni udio vodika je 8,9%. U Svemiru je vodik najrasprostranjeniji element i ima ga 75%, helija 21% i 4% ostalih elemenata. On je ishodna tvar iz koje su nastali ostali elementi. Na Suncu se u svakoj sekundi u helij pretvori 300 milijuna tona vodika. Na Zemlji ima malo slobodnog vodika (H2), ali je najzastupljeniji element u mnogobrojnim spojevima. Elementaran dolazi kao sastavni dio vulkanskih plinova i u najvišim slojevima atmosfere, gdje se nalazi u neznatnim količinama. Što je uzrok tomu? Vjerojatno je razlog što Zemljina gravitacija, malena u odnosu na gravitacije zvijezda, ne može zadržati lake i brze molekule vodika. O rasprostranjenosti vodika u spojevima na Zemlji dovoljno govori činjenica da je dvije trećine Zemljine površine prekriveno vodom. Osim vode i mnogih drugih anorganskih spojeva, vodik je i sastavni dio svih organskih spojeva u prirodi. Odmah nakon kisika i silicija u Zemljinoj kori, oceanima i atmosferi po broju atoma je vodik, dok je po masenom udjelu tek na desetom mjestu. Vodik se u Zemljinoj kori nalazi u sastavu zemnog plina, nafte, ugljena i raznih stijena.

Vodik se upotrebljavao za punjenje balona sve do nesreće njemačkog cepelina Hindenburga 1937.g., koji se prilikom spuštanja zapalio, pri čemu je poginulo trideset šestero ljudi, a za pola minute izgorjela je golema količina vodika. Upravo je zbog lake zapaljivosti potreban oprez pri rukovanju vodikom. Volumni udio vodika je 18% do 60% u smjesi sa zrakom izaziva eksploziju pa treba biti krajnje oprezan i pri prijevozu vodika.

Komad metalnog paladija apsorbira pri sobnoj temperaturi šesto puta veći volumen vodika. Sposobnost apsorpcije povećava se povišenjem temperature. Pri apsorpciji se kida veza između atoma vodika u molekuli, H2, i atomi vodika prodiru u kristalnu rešetku paladija. Na tom se svojstvu temelji uporaba paladija kao katalizatora u reakcijama hidrogeniranja. Vodik je najlakši plin, 14,4 puta lakši od zraka. Zato se baloni napunjeni vodikom dižu u zrak, a moguće ga je skupljati u epruveti okenutnoj otvorom prema dolje. Hlađenjem se vodik pri -253°C kondenzira u bezbojnu tekućinu, a pri -259°C prelazi u čvrsto stanje u kojem ima heksagonsku kristalnu strukturu. Tekući vodik već je dugo u uporabi kao raketno gorivo.




Zanimljiv pokus sa vodenim staklom nazvan „silikatni vrt“:

Pribor i kemikalije: čaša od 400ml, otopina vodena stakla (Na2SiO3 x 5 H2O; 10g na 100g otopine), razrijeđena otopina klorovodične kiseline, HCl (1:3), kristalići raznih hidratiziranih soli, primjerice FeCl3, CoCl2, CuSO4, CaCl2 i NiSO4.

U čašu ulijemo oko 300ml vodena stakla i 50-60ml HCl-a. U topinu obacimo neke od navedenih kristalića soli i promatramo zanimljiv spektar boja kristala u vodenoj otopini.

Nastali silikatni vrt prepun različitih boja predstavlja silikate metala dodatnih soli. Ta je pojava posljedica nastajanja silikatne polupropusne opne koja uzrokuje osmozu. Reakcijom otopine vodena stakla i klorovodične kiseline nastaje ortosilicijska kiselina (H4SiO4):

Na2SiO3 + 2 HCl + H2O --> H4SiO4 + 2NaCl

Nastala kiselina je nepostojana i zato polikondenzacijom prelazi u polikiseline, čiji se anioni nalaze u raznim vrstama silikata. Oni čine veliku skupinu prirodnih minerala, kao i sintetskih spojeva. Prvi stupanj polikindenzacije je nastanak disilicijske kiseline. U disilicijskoj kiselini povezana su dva tetraedra preko zajedničkog atoma kisika. Daljim povezivanjem nastaju dugački lanci tetraedara, koji se mogu povezati u dvostruke lance, prstenove, mreže, slojeve ili trodimenzionalne strukture. Polisilicijske kiseline nisu izolirane u čvrstom stanju, već postoje samo njihovi anioni vezani u prirodnim silikatima. U njihovoj kristalnoj strukturi nalaze se različiti kationi metala.

Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #6 na: Ožujak 18, 2012, 10:01:40 »

Tri elementa ugljikove skupine ljudi su poznavali i koristili od davnina: ugljik, olovo i kositar. Čađa, dijamant i grafit – tri oblika ugljika bili su im dobro znani, ali nisu znali da je to isti element. Olovo i kositar koristili su u elementarnom stanju ili u slitinama. Silicij i germanij otkriveni su tek u 19. Stoljeću. J.J. Berzelius je 1824.g. otkrio silicij i tako osporio mišljenje da je kvarc (SiO2) elementarna tvar. C.A.Winkler je 1886.g. otkrio germanij, element koji je po svojim svojstvima potpuno odgovarao Mendeljejevu eka-siliciju i tako potvrdio pravilnost njegovih zaključaka.

Od ukupne količine ugljika na Zemlji, 99,8% je vezano u mineralima, uglavnom karbonatima, što i nije čudno ako znamo da su cijeli gorski lanci građeni od vapnenca i dolomita. Samo 0,01% ugljika vezano je u živim bićima. Velike su količine ugljika koncentrirane u nalazištima fosilnih goriva (nafta, ugljen, zemni plin). U atmosferi se pojavljuje kao ugljikov(IV) oksid, CO2, volumnog udjela 0,033%. Nalazimo ga i u morskoj vodi u obliku hidrogenkarbonata ili otopljenog ugljikova(IV) oksida. Ima ga i u Svemiru, gdje sudjeluje u termonuklearnim reakcijama na tzv. „vrućim zvijezdama“. Ugljik, poslije vodika, tvori više spojeva nego svi ostali kemijski elementi zajedno. Razlog tome je što se ugljikovi atomi u spojevima mogu međusobno povezivati jednostrukim, dvostrukim i trostrukim kovalentnim vezama na različite načine u dugačke lance i prstenove. To su uglavnom organski spojevi koji se zbog svoje brojnosti obrađuju u posebnom dijelu kemije – organskoj kemiji.

I grafitnom i dijamantom se piše; ali grafitom po papiru, a dijamantom po staklu. Stoljećima su znanstvenici poznavali samo dvije alotropske kristalne modifikacije ugljika – dijamant i grafit, te „amorfni ugljik“. Američki kemičar Richard Smalley je prije mnogo godina izjavio: “Ako postoji neki kemijski element kojeg dobro poznajemo, onda je to ugljik!“. Tada nije ni slutio da će upravo on uz Roberta Curla i Harolda Krotoa biti dobitnik Nobelove nagrade za kemiju (1996.g.) za otkriće treće kristalne alotropske modifikacije ugljika – fulerena. Dijamant je metastabilna modifikacija koja spontano i vrlo polagano prelazi u stabilnu modifikaciju – grafit. S obzirom na razliku u gustoći, pri talku od 70 000 bara i temperaturi oko 1800°C, grafit može prijeći u dijamant, što je osnova dobivanja umjetnih dijamanata. Navedeni uvjeti tlaka i temperature potrebni za stvaranje dijamanata mogući su u Svemiru pri umiranju određene vrste zvijezda.

Pod zajedničkim nazivom fulereni podrazumijevamo niz molekula ugljika koje sadrže od nekoliko desetaka do nekoliko stotina atoma ugljika. Najstabilniji je C60 ili buckminsterfuleren koji se sastoji od 12 peteročlanih i 20 šesteročlanih prstenova. U šupljinu te kuglaste molekule velike simetrije može se ugraditi atom ili ion, koji mu bitno mijenja svojstva. Buckminsterfuleren je crvenkastoljubičasta tvar. Čist ne provodi električnu struju. Pri niskim temperaturama (nižim od -200°C) uz dodatak kalija, rubidija ili cezija je supravodljiv. Manje je gustoće od dijamanta i grafita (ro = 1,678 g/cm3). Fulereni s većim brojem C-atoma mogu biti kuglasti, a mogu imati i oblik dugačkih cjevčica, kojima su na površini atomi ugljika smješteni u obliku šesterokuta, a na krajevima u obliku peterokuta. Veliki broj znanstvenika intenzivno se bavi proučavanjem fulerenovih svojstava i mogućnostima njegove uporabe u svakodnevnom životu i u industriji. Zanimljivo je da fulerena ima i u Svemiru; otkriveni su, naime, na nekim meteoritima.

Amorfni ugljik (ugljeni): osim dijamanta, grafita i fulerena postoji više različitih oblika ugljika zajedničkog naziva amorfni ugljik. Rentgenskom analizom dokazano je da se bilo koja vrsta tzv. amorfnog ugljika sastoji od sitnih čestica grafita. Te vrste nisu čist ugljik, već vrlo često sadrže različite količine i drugih elemenata. Zbog toga amorfni ugljik nije zasebna alotropska modifikacija, ali je uobičajeno da se obrađuje posebno. Tu se ubrajaju: prirodni ugljen, prerađevine čađe, aktivni ugljen, koks i drveni ugljen.

Prirodna izotopska smjesa ugljika sastoji se od dva stabilna izotopa 12C (oko 98,9%) i izotopa 13C (oko 1,1%) i pet prirodnih radioaktivnih izotopa, od kojih je najvažniji izotop 14C. Udio izotopa 14C u atmosferi je stalan jer postoji ravnoteža između njegova nastajanja i raspadanja. Vrijeme poluraspada izotopa 14C je t1/2 = 5 730 godina. Fotosintezom i disanjem živi organizmi izmjenjuju ugljikov(IV) oksid, pa je udio 14C u tkivima živih bića jednak njegovom udjelu u atmosferi. Uginućem biljaka i životinja prestaje izmjena tvari s okolinom, ali se radioaktivno raspadanje 14C nastavlja, pa se određivanjem udjela izotopa 14C u fosilima može odrediti njihova starost.



Prisustvo nitratnih iona (NO3-) u vodi dokazujemo sljedećim demonstracijskim pokusom:

Pribor i kemikalije: epruveta, kapaljka, kristalići hidratiziranog željezova(II) sulfata, razrijeđena dušićna kiselina, koncentrirana sumporna kiselina, destilirana voda.

Postupak: U epruveti s oko 3ml destilirane vode otopimo nekoliko kristalića hidratiziranog željezova(II) sulfata i ulijemo oko 3ml razrijeđene dušićne kiseline. Epruvetu nagnemo i kapaljkom niz stijenku epruvete kap po kap dodajemo koncentriranu sumpornu kiselinu i pratimo promjene.

Budući da je gustoća koncentrirane sumporne kiseline veća od gustoće pripremljene otopine, kapi kiseline skupljaju se na dnu epruvete i tako nastaju dva sloja. Na granici ta dva sloja nastaje zbog prisutnosti nitratnih iona smeđi prsten. U redoks-reakciji Fe2+ ioni oksidiraju se u Fe3+ ione, dok se NO3- ioni reduciraju u dušikov(II) oksid. Nastali dušikov(II) oksid reagira s neizreagiranim Fe2+ ionima stvarajući smeđe kompleksne ione koji oboje prsten. Budući da je dušikov(II) oksid nastao redukcijom nitratnih iona, to su ioni dokaz prisutnosti NO3- iona u otopini.

Ako ovo gleda policija, javno vam kažem da ne pravim bombe i nisam terorist.

Link prvi, link drugi - tu vam piše o tome da kad se radi s metalima (alkanima) olovo, natrij, kalij i drugi metali, oni se sami ili pak njihovi oksidi otapaju (nitriraju) u dušićnoj kiselini i tako nastaju njihovi nitrati (kalijev nitrat, natrijev nitrat i dr.), a kad se radi sa organskim spojevima (aromatima) celuloza, benzen, toluen i drugim spojevima, onda se nitrati dobivaju smjesom sumporne i dušične kiseline. Zaista nije pametno nitrirati u zatvorenom prostoru ako nemate digestora, rađe to radite vanka.

Soli dušićne kiseline jesu nitrati, a svojstvena im je dobra topljivost u vodi. Priređuju se reakcijom dušićne kiseline s oksidima, hidroksidima ili karbonatima metala. Pri povišenim su temperaturama nestabilni. Nitrati reaktivnijih metala zagrijavanjem osloboađaju kisik i prelaze u nitrite:

Ca(NO3)2(s) --> Ca(NO2)2(s) + O2(g).

Nitrati manje aktivnih metala termički se razlažu na okside uz oslobađanje kisika i dušikova(IV) oksida:

2 Pb(NO3)2(s) --> PbO(s) + 4 NO2(g) + O2(g)
Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #7 na: Travanj 01, 2012, 01:32:30 »

Fotokemijski smog: u novije vrijeme u velikim gradovima s gustim prometom dušikovi oksidi imaju bitnu ulogu u stvaranju fotokemijskog smoga. Sunčeva svjetlost uzrokuje fotolizu dušikova(IV) oksida (pri valnoj duljini oko 400 nm) na dušikov(II) oksid i atomni kisik:

NO2(g) --> NO(g) + O(g)

Atomni kisik je jako reaktivan, pa može izazvati niz reakcija, od kojih je jedna stvaranje ozona. Povećana koncentracija ozona uzrokuje u nižim slojevima atmosfere oksidaciju ugljikovodika ispuštenih iz automobilskih motora. Kao produkt nastaje smjesa različitih organskih spojeva: formaldehida, acetaldehida, akroleina te peroksiacilnitrata (PAN) – vrlo jakog suzavca koji uzrokuje teškoće pri disanju. Da bi se smanjila štetnost ispušnih plinova, danas se sve više kao gorivo upotrebljava bezolovni benzin te ugrađuju katalizatori, čijim se djelovanjem nesagorjeli ugljikovodici i ugljikov(II) oksid oksidiraju do ugljikova(IV) oksida i vode, a dušikovi oksidi reduciraju u elementarni dušik i kisik.

Kemija u automobilu može spasiti život: dio današnje opreme automobila je i zračni jastuk, čije zaštitno djelovanje dolazi do izražaja u slučaju sudara. Pri sudaru dolazi do dviju eksplozija koje nastaju u nekoliko milisekundi. Prva potiče proces, a druga napuhne jastuk. Za prvu eksploziju brinu se senzori koji električnim impulsom zapale zgusnutu smjesu natrijeva nitrata i amorfnog bora. Tim procesom se razvija energija potrebna za nastanak druge eksplozije – raspad natrijeva azida, koji se u obliku kuglica nalazi oko upaljača:

2NaN3(s) --> 2Na(s) + 3N2(g)

Nastali dušik napuhne jastuk, dok se natrij veže pomoću silikata. Da bi se jastuk mogao napuhati, mora biti izrađen od materijala određene gustoće. U tu svrhu rabi se trevira (poliester), čija su vlakna čvršća od čeličnih i oko šest puta lakša. Trevira se rabi i za klinaste remene i sigurnosne pojaseve.

Evo jedna zanimljivost što se tiče °C na Suncu. Nama najbliža zvijezda, Sunce, divovska je kugla vrućeg plina. Sunce je samo jedna od mnogo milijardi zvijezda, rođena prije oko 5 milijardi godina. Udaljeno je od Zemlje 150 milijardi kilometara. Vjeruje se da temperatura u njegovom središtu doseže oko 14 milijuna Celsiusovih stupnjeva, a na njegovoj je površini oko 6 000 °C. Sunce je bilo i još će dugo biti glavni izvor energije na našem planetu. Da je Sunce vrlo važno za život na Zemlji, ljudi su shvatili davno prije nego što su saznali da se Zemlja okreće oko njega. Uvidjeli su da život na Zemlji ne bi bio moguć bez njegove topline i svjetlosti. Pod utjecajem Sunca, milijunima godina nastajali su i danas najvažniji izvori energije – fosilna goriva: ugljen, zemni plin i nafta. Sunce je veliki nuklearni reaktor koji stvara golemu količinu energije. Svake sekunde u unutrašnjosti Sunca iz 657 milijuna tona vodika nastaje 653 milijuna tona helija. Prema tome, svake se sekunde masa Sunca smanji za 4 milijuna tona: Ta se masa pretvara u energiju koju Sunce isijava u svemir.



Demonstracijski pokus dobivanja rompskog i monoklinskog sumpora:

Pribor i kemikalije: 2 epruvete u stalku, Petrijeva zdjelica, tronožac, mrežica, termometar, pješčana kupelj, stakleni štapić, sumpor, ugljikov disulfid (CS2), toluen (C6H5CH3).

OPREZ! Zbog lake zapaljivosti CS2, u blizini mjesta izvođenja pokusa ne smije se nalaziti upaljeni plamenik. Pješčana kupelj (limena posuda s pijeskom) ugrije se na oko 150°C. U epruvetu se stavi oko 2g sumpora u prahu, doda 5-6mL toluena (može i stehiometrijski nije određeno točno koliko toluena treba na koliko sumpora) i stavi u zagrijanu pješčanu kupelj. Staklenim se štapićem otopina miješa dok ne provrije. Epruveta se stavi u stalak i ostavi da se polako ohladi. U drugu epruvetu uspe se žlicu sumpora i uz mućkanje polako dolijeva ugljikov disulfid dok se sumpor ne otopi. Otopinu se izlije u Petrijevu zdjelicu i ostavi da otapalo ispari. U prvoj epruveti iz vruće otopine polaganim hlađenjem kristaliziraju dugački, igličasti kristali monoklinskog sumpora. U zdjelici ostaju kristalići rompskog sumpora koji se mogu dobro vidjeti mikroskopom.

Zanimljiv pokus dobivanja plastičnog sumpora:

Pribor i kemikalije: epruveta, čaša, drvena štipaljka, plamenik, sumpor.

Ako rastaljeni sumpor naglo ohladimo ulijevanjem u hladnu vodu nastaje metastabilna struktura naziva plastični sumpor. Epruveta se do polovice napuni sumporom u prahu, uhvati se drvenom štipaljkom i zagrijava. Ako se polako zagrijava, nastat će žućkasta taljevina, a ako je zagrijavanje naglo, tamna taljevina. Daljim zagrijavanjem taljevina postaje sve tamnija i viskoznija. Pri temperaturi oko 200°C sumpor je toliko viskozan da neće isteći iz epruvete. Daljim zagrijavanjem prelazi ponovo u tekućinu koja vrije pri 445°C. Na hladnijem dijelu epruvete hvataju se sitne čestice sumpora, tzv. „sumporni cvijet“, jer sumpor sublimira. Ako se tako dobiveni rasteljeni sumpor u tankom mlazu izlije u čašu s hladnom vodom, dobije se plastični sumpor. Izvadite ga iz vode, te ga ostavite na zraku nekoliko dana. On se da gnječiti kao plastelin, međutim vremenom postaje kristaličan dok se na kraju ne pretvori u kristalnu krutinu. Sa zrakom reagira na povišenoj temperaturi i rado se spaja u spoj SO2. Zagrijavanjem sumpora iznad tališta prstenaste molekule S8 prelaze u lančasti oblik. Povišenjem temperature lančaste molekule udružuju se u dugačke lance pa taljevina postaje sve viskoznija. Tek iznad 200°C dugački lanci se kidaju na manje dijelove što ima za posljedicu smanjenje viskoznosti. Iznad 445°C pare sumpora sastoje se, ovisno o temperaturi, od molekula S8, S6, S4 i S2. Pri sobnoj temperaturi plastični sumpor postupno prelazi u stabilnu rompsku modifikaciju.



Par zanimljivosti u vezi vodika:

Budući da se ovom reakcijom oslobađa mnogo energije (reakcijske topline), kontrolirano izgaranje vodika u kisiku, bez eksplozije, korisno se iskorištava za postizanje visokih temperatura u raznim plamenicima. Temperatura plamena pri izgaranju vodika u kisiku dosiže 2700°C, što je potrebno za zavarivanje metala, taljenje i autogeno rezanje velikog broja metala, kao i za pripravu sintetskih rubina, taljenje kremena i drugo. Važno je vodiku dovesti kisik točno u trenutku paljenja, što se praktično izvodi Daniellovim plamenikom. Naime, plinovi se dovode odvojeno, a onda se na zajedničkom izlazu plinska smjesa zapali. Bitan dio plamenika za autogeno zavarivanje i rezanje metala je sapnica za miješanje i ventil na ručki koji zatvara dovod vodika do sapnice za miješanje. Ernst Wiss je inače utemeljitelj autogene tehnike.

Vodik u stanju nastajanja (lat. in statu nascendi) često nazivamo „nascentni vodik“. Vodik je redukcijsko sredstvo i spaja se s kisikom iz bakrova(II) oksida. U svim spojevima s metalima, vodik ima oksidacijski broj –I, a u spojevima s nemetalima I. Pri sobnoj temperaturi bez katalizatora vodik reagira samo s fluorom i vanadijem u prahu. Razlog slabe reaktivnosti molekulnog vodika pri sobnoj temperaturi je jaka jednostruka kovalentna veza kojom se vežu atomi vodika (H-H). Ta je veza najjača od svih jednostrukih kovalentnih veza između dva istovrsna atoma. Za njezino kidanje potrebno je utrošiti energiju od 436 kJ/mol. Pri sobnoj temperaturi atomni vodik (H) mnogo je reaktivniji od molekulnog vodika (H2). Molekule vodika (H2) raspadaju se gotovo potpuno na atome tek pri 4700°C.

Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #8 na: Travanj 08, 2012, 05:22:17 »

Citat:
„To što ne znaš točna imena kemijskih spojeva, daje doznanja da je u tvom slučaju veća vjerojatnost da će nešto poći po zlu.“

UVOD U NOMENKLATURU I TERMINOLOGIJU ORGANSKIH SPOJEVA

Nomenklatura i označavanje organskih spojeva danas u većini slučajeva utvrđeno internacionalnim pravilima, koja su bila ugovorena na sastancima Međunarodne unije za kemiju u Ženevi i Liegeu. Zahvaljujući tim pravilima danas je moguće organskom spoju dati jedno ili više imena, iz kojih stručnjak može odmah bez poteškoće rekonstruirati formulu. Za spojeve, koji su već dugo poznati, zadržana su njihova stara imena (mravlja kiselina, aceton), koja ne sastoje u nikakvoj racionalnoj vezi sa strukturom tih spojeva. Ta takozvana uobičajena imena daju se i danas kompliciranim spojevima, kojih bi ime prema ženevskoj nomenklaturi bilo suviše komplicirano (karotin, sterini).

UGLJIKOVODICI

Temelj nomenklature organskih spojeva je nomenklatura ugljikovodika iz koje proističu sva ostala imena. Ako je ugljik izravno povezan s jednom, dvije, tri ili četiri svoje valencije na druge ugljikove atome, govorimo o primarnom, sekundarnom, tercijalnom ili kvarternom ugljiku.
U širem smislu i atome nekih drugih elemenata, koji su ovako vezani s ugljikom, nazivamo kao prim., sec., terc., i kvarter.:

C1 – met-
C2 – et-
C3 – prop-
C4 – but-
C5 – pent-
C6 – heks-
C7 – hept-
C8 – okt-
C9 – non-
C10 –dek-
C11 – undek-
C12 – dodek-
C13 – tredek-
C14 – tetradek-
C15 – pentadek-
C16 – heksadek-
C17 – heptadek-
C18 – oktadek-
C19 – nonadek-
C20 – eikos-
C21 – heneikos-
C22 – dokos-
C23 – trikos-
C30 – triakont-
C31 – hentriakont-

Imena zasićenih ugljikovodika dobivamo ako korjenu dodamo nastavak –an. Ova imena pripadaju ugljikovodicima ravnoga lanca. Ima li ugljikovodik oblik jednostavnog prstena dobiva prefiks ciklo. Tamo, gdje dva prstena imaju dva ili više zajedničkih ugljika sastavljamo prefiks biciklo, međutim taj spoj definiran je tek onda, kada se naznači broj ugljika u svakom pojedinom mostu, koji spajaju dva tercijalna atoma; te brojeve stavljamo u uglatu zagradu. Gdje svi prsteni imaju samo jedan zajednički ugljikov atom stavljamo prefiks spiro. Treba paziti da se ne zamijeni sa spojevima gdje nema ugljikovog atoma, koji bi pripadao obim pstenima. Imamo li neki pokrajni lanac, ili dvostruki ili trostruki vez, moramo dati broj svakom pojedinom ugljikovom atomu u lancu. U nekim slučajevima možemo to učiniti pomoću oznake alfa, beta, gama, delta, itd. Određeni su principi po kojima se ti brojevi stavljaju. Ravni lanac, odnosno onaj, koji dopušta maksimalnu supstanciju. Već kod ovog najjednostavnijeg primjera vidi se potreba poznavanja nomenklature radikala. Na kraju ovog prikaza dat je određen broj nekih najvažnijih radikala, kao na primjer metil-, menzil- itd. Ujedno nastojimo, da ostaci imaju što manje brojeve. Indeksi na pokrajnjem lancu označuju udaljenost pojedinih C-atoma od glavnog lanca, a ostaci u tom pokrajnjem lancu imat će nastavak –o, to jest, -meto, -eto, -propo, a ne metil, etil, propil, s time da brojevi koji označavaju gdje je izvršena supstancija dolaze ispred naziva. Kod cikličkih ugljikovodika je svejedno kojim smjerom idemo. Za bicikličke spojeve navodimo primjer (za početak odaberemo jedan tercijalni ugljik, te dajemo brojeve prvenstveno najvećem mostu). Kod spiro spojeva oznaka brojeva nije još jedinstvena. Ugljikovodik s dvostrukim vezom dobiva ime tako, da se korijenu umjesto nastavka –an doda nastavak –en. Položaj dvostrukog veza određujemo brojem ugljika, za kojim slijedi dvostruki vez; ovaj broj stavljamo u zagradu iza nastavka –en i nastojima, da taj broj bude što manji. Kod spornih slučajeva, kao što je ovaj posljednji primjer, stavljamo oba broja ugljika među kojima je dvostruki vez. Na ovom primjeru vidi se i jednostavnije crtanje cikličkih ugljikovodika.

Stariji nazivi nekih nezasićenih ugljikovodika imaju nastavak –ilen: etilen, propilen butilen itd. Imena s više dvostrukih vezova dobivamo pomoću nastavaka –dien, -trien, -tetraen itd. Propadien CH2=C=CH2 ima svoje posebno ime alen. Trostruki vez ima nastavak –in, a ako ih je više onda diin, triin itd. Najjednostavniji ugljikovodik s trostrukim vezom naziva se uvijek acetilen. Ako je uz dvostruki vez i pokrajni lanac, dobivamo ime CH3 – CH=C-CH2-CH3. Nomenklaturu dvovaljanih radikala razlikujemo po tome da li oba veza proističu iz jednog ili dva ugljikova atoma. Nomenklatura aromatskih ugljikovodika proizlazi iz imena nekoliko temeljnih ugljikovodika (na benzenu prikazano je uprošćeno pisanje aromatskih prstena). Kod di- i više supstituiranih derivata benzena, pored oznake s brojevima upotrebljavaju se oznaka o-(orto) za položaj 1,2, m-(meta) za položaj 1,3, a p-(para) za položaj 1,4. Kod naftalena nazivaju se položaji pored kvarternog ugljika (1., 4., 5., 8.) alfa, ostali (2., 3., 6., 7.) beta. Metil i dimetilbenzeni imaju uobičajena imena toluen (toluol), ksilen (ksilol) (orto, meta ili para).

Hidroaromatski spojevi imaju manji broj dvostrukih vezova od odgovarajućih aromatskih spojeva, a prema broju primljenih vodika dobivaju prefikse dihidro-, tetrahidro-, heksahidro- itd. Hidronaftaleni nazivaju se još skraćeno tetralin, heksalin, oktalin i dekalin. Umjesto da se pišu brojevi ugljikovih atoma, koji su zasićeni, može se pred ime staviti znak delta s indeksom, koji označava položaj dvostrukog veza.

Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #9 na: Travanj 08, 2012, 05:22:57 »

SPOJEVI U KOJIMA JE UGLJIK OSIM C i H VEZAN S DRUGIM ELEMENTIMA

Kako smo već spomenuli, većina organskih imena sastoji se od korjena, koji se odvodi od osnovnog skeleta ugljikovih atoma i prefiksa ili sufiksa uz naznaku broja na kojem mjestu molekule je došlo do supstitucije.
U nomenklaturi organskih spojeva samo se skupine –NO2 (nitro), -NO (nitrozo-) i N2 (diazo-) upotrebljavaju isključivo u obliku prefiksa; (nitrometan, diazometan). Spojevi sa svim ostalim skupinama mogu se nazvati na razne načine, to jest pomoću nastavka, dok se prefiksa upotrebljava samo iz nužde.

Spojevi u kojima je ugljik vezan samo s jednom valencijom s nekim drugim atomom osim C i H (monosupstituirani spojevi ugljika):

-Halogeni: Osim prefiksa fluor-, klor-, brom-, jod-, koji se spaja s korjenom matičnog ugljikovodika, upotrebljava se nomenklatura kod koje se korijen ugljikovodika spaja s nastavkom –fluorid, -klorid, -bromid, -jodid.
Tamo, gdje su atomi halogena vezani na susjedne ugljikove atome, upotrebljava se često nastavak –diklorid, -dibromid itd..
Ta nomenklatura upotrebljava se općenito i tamo gdje je više halogena vezano na jedan ugljik.
-Alkoholi, fenoli, eteri: Zamijeni li se u nekom spoju vodik s –OH (hidroksilnom skupinom), možemo ga nazvati tako, da imenu osnovnog ugljikovodika dodamo nastavak –ol.
Ima li u molekuli 2,3,4,5…hidroksilnih skupina dodaje se nastavak –diol, -triol, -tetraol, -pentol…
Spojeve s –OH skupinom, ako ta –OH skupina nije član aromatskog prstena, možemo nazvati i tako, da radikalu dodamo nastavak –alkohol.
Ime alkohola možemo izvesti iz najjednostavnijeg metilnog alkohola koji se zvao karbinol, ako vodike metilne skupine zamijenimo nekim ostatkom.
Spojeve s dvije alkoholne hidroksilne skupine nazivamo glikoli.
Spojeve, gdje je hidroksilna skupina vezana izravno na aromatski prsten, nazivamo fenoli. Međutim oni imaju svoja posebna imena.
Ukoliko za takav spoj ne postoji uobičajeno ime, dobivamo naziv pomoću predznaka hidroksi-.
Ako su na kisik vezana dva ugljikova radikala, te spojeve nazivamo općenito eteri. Ime dobivamo ako ugljikovim radikalima dodamo nastavak –eter.
Da bi se istaklo koliko je hidroksilnih skupina eterificirano u viševaljanom alkoholu dodaje se predznak mono-, di-, tri-, …
Ime etera može se izvesti i tako, da se stavi predznak metoksi-, etoksi-, fenoksi-, itd.. Alkoholi s anorganskim kiselinama daju etere.
S metalima daju alkoholate odnosno fenolate.
-Sumporni spojevi: Spojeve sa skupinom –SH (sulfhidrilna skupina) nazivamo merkaptani. Prema ženevskoj nomenklaturi dodajemo radiklalu nastavak –tiol.
Ime sumpornog spoja možemo dobiti i tako, da njegovom alkoholnom analogu dajemo predznak tio-:
Sumporni eteri, takozvani tioeteri, nazivaju se sulfidi:
Ako se radi o tioeteru nekog viševaljanog alkohola označuje se na sljedeći način:
Slovom –S- označavamo da je eterični vez preko sumpora, a ne preko kisika.
Spojevi sumpora analogni alkoholatima su merkaptidi.
Spomenut ćemo još neke tipove sumpornih spojeva:
-Sulfoksidi: CH3-SO-CH3 (DIMETILSULFOKSID)
-SulfoKLORID (kloridi sulfonskih kiselina)
Međutim u anglosaksonskoj literaturi nazivaju se ovi spojevi i sulfonamidi. Ime im se izvodi od sulfonil-oksida zamjenom jednog kisika za dušik.
--Amini: Nomenklaturu aminospojeva dobivamo pomoću prefiksa amino- ili nastavka –amin.
Ako je neki ostatak vezan preko dušika, stavljamo pred ime N, a kod dvije amoniskupine označit ćemo prvu s N, a drugu s N`; CH3-NH-CH2-CH2-CH2-NH-CH3.
Neki amini imaju uobičajena imena, a na primjer anilin, toluidini, ksilidini, benzidin itd..
Zamjenom vodika u amino skupini za:
-Cl dobiva se CH3 x CH2 x NHCl
-OH dobiva se hidroksilamine
-NH2 dobiva se hidrazin (NH2-NH2)
Aromatske hidrazine tipa R.NH.NH.R nazivamo hidrazo-spojevima.
Aluminatni ion uobičajeno je, radi jednostavnosti, prikazati kao [Al(OH)4]- iako se vjerojatno radi o hidratiziranom aluminatnom ionu [Al(OH)4(H2O2]-.
Spojeve, u kojima su četiri valencije dušika zamjenjene s ugljikovim ostacima, nazivamo amoniumnim spojevima. U tim spojevima dušik dolazi samo u obliku aniona, a poznajemo ga u obliku njegovih soli.
Amonijevim spojevima pridružuju se takozvani diazonijevi.

Spojevi u kojima je ugljik vezan s više valencija s drugim elementima osim C i H (Di-, tri- tetrasupstituirani spojevi ugljika):
Razlikujemo tri tipa spojeva:
1. Aldehidi, ketoni i njihovi derivati
2. Karbonske kiseline i njihovi derivati
3. Derivati ugljične kiseline
Kako su imena aldehida i ketona izvedena većinom iz imena odgovarajuće kiseline, najprije ćemo spomenuti nomenklaturu kiselina.
Osnovne kiseline imaju većinom uobičajena imena (mravlja, octena, maslačna, krotonska, benzojeva, cimetna itd..) isto tako i dikarbonske kiseline (oksalna, jantarna, sebacinska, ftalna kiselina itd.). Od uobičajenih imena odvode se imena kompliciranijih kiselina, koje su nastale supstitucijom njihovih vodika nekim drugim ostatkom. Treba li označiti ugljik na kome je došlo do te zamjene, označit ćemo ga grčkim slovom, te time odrediti udaljenost od karboksilne skupine.
Racionalna imena karbonskih kiselina mogu se izvesti na dva načina:
a) Prema ženevskoj nomenklaturi dobit ćemo ime, ako imenu ugljikovodika u kojemu smo zamijenili –CH3 za –COOH dodamo nastavak kiselina.
b) Imenu ugljikovodika, u kojemu je vodik zamijenjen s kaboksilnom skupinom, dodamo nastavak –karbonska kiselina.
Imena derivata kiselina tvorimo tamo, da nastavku kiselinskog radikala, dobivenom dodavanjem nastavka –il korijenu imena kiseline formil, aceti, propionil, stearil, oksalil, sukcinil, benzoil, dodajemo oznaku za odnosni derivat (acetilklorid). Takvi spojevi općenito se mogu nazvati acil-derivati s općom formulom:
Najosnovnije grupe ovoga reda su:
1. Halogenidi kiselina: acetilklorid (klorid octene kiseline), klorid-klormaslačne kiseline, klorbutirilklorid.
2. Soli karbonskih kiselina: natrijska sol mravlje kiseline (natrijev formijat), tetrametilamonium stereat.
3. Esteri: metilni ester salicilne kiseline (metilsalicilat)
Kod viših alkohola dobivamo ime često obrnuto nego što to pokazuje gornji primjer, acetil-celuloza.
4. Anhidridi kiselina. Ime se dobiva tako, da se ispred ili iza imena kiselina stavi –anhidird-.
Per-kiseline, na primjer:
5. Amidi. Imena amida dobivenih iz aromatskih amina mogu se formirati i upotrebom uobičajenih imena tih amina –anilidi, -toluididi. Kompliciraniji amidi nazivaju se obrnuto, to jest N-acil.
Neki put se skraćuju ova imena, na primjer formamino umjesto formilamino, benzamino umjesto benzoilamino itd..
Ako takovih skupina ima više, stavljamo prefiks bis-, tris-m tetrakis-, za razliku od di-acetil amino spojeva tipa: iminoeteri i azidi kiselina.
6. Amidini imaju sličnu nomenklaturu kao amidi.
7. Nitrili. Pored imena nitril kiseline može se ime dobiti tako, da se kiselinskom korjenu doda nastavak –nitril (da bi se lakše izgovaralo umeće se –o-, a po potrebi još i korijen skrati) acetonitril, propionitril, butironitril, benzonitril itd..
Nitril mravlje kiseline naziva se cijanovodik ili cijanovodična kiselina, soli se nazivaju cijanidi.
Nitrile također možemo nazivati cijanidima, tako da imenu radikala koji je vezan na –CN grupu dodamo sufiks-cijanid.
8. Ortoesteri: Imena sumpornih analoga karboksilnih kiselina dobivamo, ako ispred imena kiseline stavimo tio-, a ako su dva O zamijenjena sa S ditio-, tritio- itd..

ALDEHIDI, KETONI I NJIHOVI DERIVATI:
Prema ženevskoj nomenklaturi nezivamo tako da imenu osnovnog ugljikovodika dodamo nastavak –al. Brojem označimo ugljik, na kojem smo dva vodika zamijenili s kisikom.
Kod ketona dodat ćemo nastavak –on.
Upotrebljavaju se i druga uvriježena imena, koja su često jednostavnija: odvode se na primjer od imena kiselina, da se njihovom korjenu doda nastavak –aldehid.
Iznimku čine aldehidi, koji se odvode od akrilne i oksalne kiseline, oni imaju uobičajeno ime. Slična imena možemo upotrijebiti i kod kompliciranijih spojeva tako, da jednostavnom spoju zamijenimo vodik raznim radikalima. Imena ketona dobivaju se tako, da se imenim dvaju radikala, koji su vezani na karboksilnu skupinu C=O, doda nastavak –keton.
Od imena najjednostavnijeg ketona CH3COCH3 acetona, izvode se također imena nekih ketona.
Imena ketona možemo dobiti i tako, da već prije spomenutom acilnom ostatku (formil, acetil, butil) dodamo ime ugljikovodika ili kojeg drugog spoja.
Acilbenzeni RCOC6H5 imaju posebna imena, koja završavaju na –tenon.
Derivate tipa RCOCOR možemo smatrati diacilima. Ostatak CH3COCH2- naziva se –acetonil:
Spojevi s dvije karboksilne skupine u aromatskom redu tvore posebnu skupinu, takozvane kinone.
Konačno imena aldehida i ketona možemo izvesti pomoću prefiksa okso- ili keto-; to ćemo međutim upotrijebiti iz nužde, jer nećemo reći 2,4-diokso-3-etilpentan, kada možemo reći 3-etilpentan-dion (2,4) ili etil-acetil-aceton.
Derivati aldehida i ketona su u prvom redu oni, gdje je kisik zamijenjen s dušikom > C=N-. Ove spojeve nazivamo imini (također imidi) odgovarajućih aldehida i ketona. Ime može biti i obrnuto izvedeno kao da se radi o primarnom aminu R-NH2 u kome su dva vodika zamijenjena dvovaljanim ostatkom.
Posebnu važnost imaju spojevi tipa >C=N-OH, oksimi >C=N-NH2 hidrazoni.
Derivati tipa > C=N-N=C < su aldazini i ketazini.
Sumporni analozi aldehida i ketona > C=S imaju predznak tio-, ditio-, itd..

Otapanjem u vodi svi halogenovodici daju kiselu vodenu otopinu. Te kiseline općenito nazivamo halogenovodičnima, a njihove soli halogenidima (fluoridi, kloridi, bromidi i jodidi).

HI > HBr > HCl >> HF
(najjača kiselina) (najslabija kiselina)

Fluorovodična (HF) - /fluoridna/
Klorovodična (HCl) - /kloridna/
Bromovodična (HBr) - /bromidna/
Jodovodična (HI) - /jodidna/
Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #10 na: Travanj 08, 2012, 05:23:23 »

DERIVATI UGLJIČNE KISELINE
Ovamo spadaju svi oni spojevi u kojima su sve valencije ugljika zamijenjene s drugim elementima osim C i H. To je u prvom redu ugljični dioksid O = C = O, ugljični oksisulfid O = C = S, sumpor-ugljik S = C = S, cinanska kiselina, izocijanska kiselina H-N=C=O, cijanamid, karbodiimid HN=C=NH.
Zamjenom vodika u tim spojevima dobivamo niz derivata. N-fenilkarbaminska kiselina ima posebno ime „karbanilna kiselina“. Od mokraćevine odvodimo N- i N`- supstituirane derivate. Kod kompliciranijih spojeva stavlja se prefiks ureido – NH-CO-NH2.
Acil derivate RCO-NHCONH2 nazivamo ureidima kiselina (karbamidi kiselina). Pazi na razliku s karbaminskom kiselinom!
Diklorugljična kiselina naziva se fozgen.
Ester-kloridi su esteri klor-mravlje kiseline.
Sumporni derivati imaju prefiks tio-, ditio-, tritio-,
Od uobičajenih imena treba znati da se tiocijanati nazivaju rodanidi, a esteri preko kisika odvođeni od ditiougljične kiseline nazivaju se ksantogenati.
Treba još spomenuti spojeve, koji sadrže više dušika povezanih u lanac; to su azo-spojevi R-N= N-R, a imena se odvode od matičnog ugljikovodika R-H dodatkom prefiksa azo-. Diato spojevi mogu biti elektronski neutralne supstancije i u obliku soli.
Ovamo spadaju još azidi - -N = N = N – DIAZOAMINO SPOJEVI – N=N-NH-, te takozvani azani od dva pa sve do osam dušika, koji su poznati samo kao supstituirani derivati.

HETEROCIKLIČKI SPOJEVI

Heterociklički su spojevi u kojima prsten ima kao članove i druge elemente osim C i H. Heterocikli s pet i šest članova imaju većinom posebna imena. Neka od ovih nalaze se u tabeli važnijih organskih prstena (tiofen, furan, pirol, piridin itd.).
Ta imena moramo uzeti u obzir, iako postoji mogućnost dati im imena prema izocikličkim spojevima tako da složimo ime slično onome kod izocikličkih spojeva uz pšrefiks – aza-, oksa-, tia-. Pored ove nomenklature upotrebljavaju se imena dobivena označavanjem esterskog, eterskog, amidskog ili anhidridskog veza, koje imamo u prstenu.
Esterima u obliku prstena dajemo, uz ime dvovaljanog ostatka nastavak –oksid. Tioeteri imaju nastavak sulfid.
Amini u obliku prstena imaju uz ime dvovaljanog ostatka nastavak –imin.
Esteri u obliku prstena nazivaju se laktoni dotičnih oksi kisleina.
Anhidridi u obliku prstena dobiveni od dikarbonskih kiselina imaju imena kiselina uz dodatak anhidrid, a ne naglašava se njihova ciklička struktura.
Amidi u obliku prstena nazivaju se laktami, a odvode se od amino kiselina.
Ciklički amidi dikarbonskih kiselina su imidi.
Heterocikli, koji se odvode od mokraćevine, su amidi ugljične kiseline u prstenu, a nazivaju se ureidi.
Pored uobičajenih imena, koja se vide iz priložene tabele važnijih prstena i racionalnih imena, imena aromatskih heterocikla s pet članova dobijaju se tako, da se naznači broj i vrsta heteroatoma uz dodatak nastavka –ol, pri čemu kisik označavamo sa oks-, sumpor tao-, a dušik az- uz naznaku broja atoma (di, tri, tetra itd.).
S jednim dvostrukim vezom umjesto nastavka –ol imaju nastavak –olin (dihidroderivati), a tetrahidroderivate koji nemaju dvostrukog veza dobivamo uz nastavak –olidin.
Brojevi u heterociklu stavljaju se tako da atom koji nije ugljik dobiva broj 1. Ako su u prstenu N i O ili N i S počinje se od O ili od S.
Heterocikli s dvostrukim vezom koji imaju pored heteroetoma <C = O(okso) imaju nastavak –olon, ako je zasićen dobiva nastavak –olidon.
Katkada i heterocikl može poslužiti kao radikal (furil-, fur-furil, tienil-, piril-), vidi tabelu važnijih radikala.
Heterocikli sa šest članova u prstenu imaju nastavak –in, za razliku od peteročlanog –ol. Međutim glavni spojevi imaju uobičajena imena; to važi osobito za one s dušikom: analog benzenu – piridin, naftalenu – kinolin i izokinlin. Uobičajena imena imaju i analozi toluena (metil-piridini) pikolini alfa, beta, gama, dimetil piridini, lutidin itd..
Posebnu grupu spojeva čine heterocikli aromatskog reda sa šest atoma u prstenu koji imaju kao heteroatom kisik ili sumpor.
Adicijom vodika na aromatske heterocikle dobivamo spojeve analogno hidroaromaskim spojevima (dihidro, tetrahidro, +heksahidro).
Umetanjem sloga –pe- iza prvog sloga u uobiačejno ime označuje se, da je dotični heterociklički derivat potpuno zasićen vodikom.
OZNAČAVANJE STEREOIZOMENIH SPOJEVA:
Oznaka D- ili L- ispred imena otpički aktivnog spoja odnosi se na konfiguraciju asimetričnog C-atoma obzirom na D- ili L- glicerin aldehid ili na mliječnu kiselinu odnosno kod amino kiselina na alanin, a ne na faktičko zakretanje ravnine polariziranog svijetla za koje se upotrebljava oznaka (+) ili (-). Upotrebljava se i oznaka d- ili l-.
Oznaka cis- i trans-: kod ograničene mogućnosti slobodnog zakretanja ugljikovih atoma, kao na primjer kod dvostrukog veza, moguća je takozvana geometrijska izometrija. Izomer kod kojeg se supstituenti nalaze na istoj strani ravnine koja je položena u smjeru dvostrukog veza označava se prefiksom cis-, a protivnom slučaju to jest ako se supstituenti nalaze na raznim stranama s prefiksom trans-.
Oznaka sin-, anti-: kod stereoizomernih diazotata se cis-, oblik naziva sin- a trans oblik anti-.
Oznaka amfi- upotrebljava se za atereoizometriju dioksima.
Istu vrstu izometrije nalazimo i kod nekih ugljikohidrata. Izomeri kod kojih su supstituenti na 1 i 2 C-etomu orijentirani na istu stranu nose oznaku alfa, a ako su protivno orijentirani beta.
Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #11 na: Travanj 08, 2012, 05:24:49 »

NEKI RADIKALI UZ NEKE KRATICE IZ NOMENKLATURE ORGANSKIH SPOJEVA

Acetil-CH3-CO- . Acetil-acetat i ecetil-oksid spadaju u radikal-funkcijsku nomenklaturu. Nisu pogrešna, ali ne koriste se često za anhidride.
Acetonil-CH3-CO-CH2-
Alkil (jednovaljana skupina, za jedan atom vodika siromašnija od odgovarajućeg alifatskog zasićenog ugljikovodika)
Alkoholni anion (alkoksilni anion)
Alil-CH2=CH x CH2-
Amino-NH2-
Amil-CH3-CH2-CH2-CH2-CH2-
Aril (jednovaljana skupina, za jedan atom vodika siromašnija od odgovarajućeg aromatskog ugljikovodika
Azo- -N=N-
Azoksi - -N=NO-
Benzal- (benziliden-) – C6H5-CH=
Benzhidril – (C6H5)2CH-
Benzil-C6H5-CH2
Benzoil-C6H5-CO-
Butil-ch3-ch2-ch2-ch2
Butiril-CH3-CH2-CH2-CO
Cetil-CH3-(CH2)14-CH2-
Cian-v nitril-
Cinamenil-v. stiril-
Cinamil-C6H5-CH=CH-CH2-
Dietilamino-(C2H5)2N-
Didenilamino-(C6H5)2N-
Dimetilamino-(CH3)2N-
Endo-s tim prefiksom treba prikazati, da se unutar nekog prstena nalazi most, na primjer:
Etil-CH3-CH2-
Etilamino-C2H5-NH-
Etilen- -CH2-CH2-
Etiliden- -CH3-CH=
Etoksi- -C2H5O-
Fenacil-C6H5-CO-CH2-
Fenetil-c6h5-ch2-ch2-
Fenil*-C6H5-
Fenilamino-C6H5-NH-
Fenilen-C6H4-(o-, m-, p-)
Fenoksi-C6H5O-
Formil- HCO-
Furfuril*
Furil*
Heksadecil-c. cetil
Hidrazino - -NH-NH2
Hidrazo- -NH-NH-
Hidrazono- =N-NH2
Homo-znači najbliži viši homolog, na pr. Levulinska kiselina: CH3COCH2CH2COOH-,homo-levulinska kiselina CH3CH2COCH2CH2COOH
Imido-, imino- = NH
Izonitrozo- v. oksimino
Izoamil-(CH3)2CH-CH2-CH2-
Izobutil-(CH3)2CH-CH2-
Izobutilen*
Izonitril*
Izopropenil*
Izopropil-(CH3)2CH-
Kakodil-(CH3)2As-
Karbamil-NH2CO-
Karbil-C-
Karbilamin-v. izocijanid.
Karboksi-COOH
Karb-etoksi-COOC2H5
Karbo-metoksi-COOCH3
Keto-CO-
Klorhidrini-Derivati oksi-spojeva u kojima je – OH zamijenjen sa –Cl
Ksantogenat*
Ksenil*
Ksilil-CH3-C6H4-CH2-(o-, m-, p-)
Ksililen- -CH2-C6H4-CH2-(o-, m-, p-)
Merkapto - -SH
Metil- CH3-
Metilamino- CH3-NH-
Metilen- -CH2-
Metilol- HO-CH2-
Metoksi- CH3-O-
Naftil-C10H7-
Naftilen-C10H6-
Nitril-, ciano –CN
Nitro-NO2
Nitrozo-NO
Oksalil-CO-CO-
Oksi- v. hidroksi
Okso- v. keto i općenito = O
Oksimino- (izonitrozo-) = N – OH
Osazoni – hidrozoni diokso spojeva na primjer fenil-osazon-diacetila
Pentil-(amil-)- CH3-CH2-CH2-CH2-CH2-
Pentametil- -CH2-CH2-CH2-CH2-CH2-
Perhidro – znači maksimalno zasićenje s vodicima neke supstancije
Propargil*
Propenil-CH3-CH=CH-
Propil – CH3-CH2-CH2-
Propilen-CH3-CH-CH2-
Propiliden*
Rodanid*
Sekundarni-butil*
Semikarbazid- -NH-NH-CO-NH2
Spiro-više ciklički sistemi u kojima je samo jedan atom nekog prstena, a pripada ujedno i slijedećem prstenu
Sulfhidril- v. merkapto-
Sulfo- - SO3H
Stiril- C6H5-C=C-
Tenil*
Tercijarni butil (CH3)3C-
Tercijarni amil*
Tetrametilen- -CH2-CH2-CH2-CH2-
Tienil*
Tio- spojevi koji umjesto atoma O imaju S
Tolil - -CH3-C6H5- (o, m- p-)
Trimetilen- - CH2-CH2-CH2
Trifenilmetil i triril – (C6H5)3C-
Ureido- -NH2-CO-NH-
Uretani- NH2COOR
Vinil-, etenil- CH2=CH-
Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #12 na: Travanj 08, 2012, 05:25:14 »

NEKI VAŽNIJI PREFIKSI I NASTAVCI

Navedene kratice u zagradama znače:
Rac. – racionalna nomenklatura
Žen.- ženevska nomenklatura
Zast.- zatstarjelo ime koje se već danas rijetko upotrebljava
Al… nastavak za aldehide (žen.)
Alfa, beta, gama (gamma) itd…ove oznake označavaju položaj supstituenbta u lancu. Njima se uglavnom označavaju glikoli, hidroksi kiseline, amino kiseline, nitramini, diketoni itd.. Na primjer NH2 x CH2 x COOH je alfa-amino kiselina, NH2 x CH2 x COOH je beta-amino kiselina (rac.)
Alo (allo)…prefiks znači, da je spoj strukturno identičan s drugim spojem, na primjer kofein i allo-kofein. S tom oznakom označava se stalniji oblik geometrijske izometrije. Tako na primjer može se fumarnu kiselinu nazvati allomaleinska, jer ona nastaje zagrijavanjem maleinske kiseline (triv., rac.)
Amfi…ovaj predznak označava položaj 2,6 na naftalenskoj jezgri (zast.) Stereoizomeri dobivaju također ponekad predznak amfi.
An…nastavak parafinskih to jest zasićenih ugljikovodika (rac., žen.)
Ana…prefiks kojim se označava položaj 1,5 na naftalenskoj jezgri (zast., rac.)
Anti…oznaka kojom se označavaju stereoizomeri.
Aza (asa)…nastavak za oznaku enzima (maltaza, amilaza, laktaza), a dodaje se imenu ili korjenu imena, koju dotični enzim razlaže.
Aza…prefiks koji označava dušikov atom u heterociklu (žen.)
Azin…nastavak za heterocikle (rac.).
Biciklo…*
Bis-, tris-, tetrakis- … označava, da se određena veća skupina atoma ponavlja 2x, 3x, 4x i slično.
Cis…prefiks koji označava geometrijsku izometriju: oba supstituenta su na istoj strani molekule
Ciklo (cyklo)…prefiks za označavanje cikličke strukture (žen.)
D…kratica od „dexter“ (desno)
Delta…*
Dien…nastavak koji označava dva dvostruka veza u molekuli (žen.)
Diin…nastavak koji označava dva trostruka veza u molekuli (žen.)
Diol…nastavak koji označava dvijehidroksilne skupine u molekuli (žen.)
Dl (DL)…kratice slova „dexter“ i „leavus“ (desno i lijevo) što označuje racemičku smjesu.
En…nastavak koji označava jedan dvostruki vez
Epi…prefiks kojim se označava položaj 1,6 na naftalenskoj jezgri (zast.). Označava stereoizomere obrnutih konfiguracija, a služi i kao prefiks za spojeve u kojima su dva susjedna ugljika povezana kisikovim atomom.
Ekso (exo)…prefiks označava, da su supstituenti vezani na postranji lanac (zast.)
Ezo…prefiks koji označava, da su supstituenti izravno vezani na prsten (zast.).
Gem…prefiks koji označava, da se dva supstituenta nalaze na istom ugljikovom atomu (rac.)
i…kratica „inactivus“ ukazuje na to, da je određeni stereoizomer optički inaktivan, jer je unutar same molekule došlo do kompenzacije (rac.)
id…nastavak za acilne derivate amina (rac.)
il (yl) … nastavak za pojedine radikale
in…nastavak koji označava trostruki vez u molekuli (žen.). Šesteročlani heterocikli aromatskog karaktera imaju isti nastavak (rac.). Nastavak in stavlja se na proteine, glikozide (rac.) i na estere glicerina (žen.).
Ilen (ylen)…nastavak za radiklan ugljikovodika koji imaju na dva susjedna atoma ugljika jedan slobodan vez.
Iliden (yliden)…nastavak za radikale ugljikovodika s dvije slobodne valencije na jednom ugljikovom atomu
Inil (inyl)…nastavak za radikale ugljikovodika, koji imaju jedan trostruki vez (žen.)
Izo(iso)…prefiks koji označava da se radi o razgranatom lancu
It…nastavak na više-valjane alkohole: eritrit, heksit, manit., Ispravniji je nastavak –itol.
Kata…zastario nastavak za označavanje supstituiranih naftalena u položaju 1,7.
M…kratica za „meta“ prefiks kod aromatskih prstena sa šest članova za položaj 1,3
N…prefiks za ugljikovodike s ravnim lancem. Ako se ovaj nalazi ispred imena nekog spoja, znači da je došlo do supstitucije na dušikovom atomu (rac.)
Nor…prefiks koji označava da se radi o sličnim spojevima. Tako je moguće označiti i izomer s ravnim lancem.
O…kratica od „orto“. To je prefiks kod šesteročlanog aromatskog prstena koji je supstituiran u položaju 1,2.
Ol…nastavak označava da se radi o alkoholu (žen.) Petoročlani heterocikli aromatskog karaktera također završavaju ovim nastavkom (rac., žen.)
Olidin…nastavak za peteročlane heterocikle, koji nemaju dvostrukih vezova
Olidon…nastavak za peteročlane heterocikle, koji sadrže okso skupinu.
Olin…nastavak za peteročlane heterocikle s jednim dvostrukim vezom.
Olon.
Omega…prefiks govori o tome, da se supstituent nalazi na krajnjem atomu ugljikovog lanca.
On…nastavak koji označava da se radi o ketonu
Orto…ispisano u cijelosti znači da se radi o ester kiselini i kojoj je na ugljik vezan maksimalni broj hidroksila, to jest tri
Oza (osa)…nastavak za ugljikohidrate
P…kratica za „para“ koja označava da je aromatski šesteročlani prsten supstituiran u položaju 1,4
Per…*
Peri…prefiks kod naftalena koji je supstituiran u položaju 2,7.
Poli (poly)…prefiks koji označava, da se radi o polimeru
Prim…kratica za primarni. Ova se upotrebljava najviše kod alkohola i amina
Pros…prefiks kod derivata naftalena, supstituiranih u položaju 2,7.
Pseudo…nekada također grško slovo „psi“, to je prefiks koji označava da se radi o izomeru
Sec…kratica za sekundarni
Sim (sym)…kratica za simetrični. Kod aromatskih šesteročlanih prstena se također često upotrebljava.
Sin (syn)…prefiks koji označava geometrijsku izometriju.
Ter…označava da su tri benzolske jezgre međusobno povezane u pera položaju
Terc…kratica za tercijalni
Tetraol…nastavak koji označava da su četiri hidroksilne skupine prisutne
Tiol (thiol)…nastavak koji označava da se u supstranciji nalazi skupin –SH
Trans…*
Trien…nastavak koji označava da se u molekuli nalaze tri dvostruka veza
Triin… nastavak koji označava da se u molekuli nalaze tri trostruka veza
Triol…nastavak koji označava da se u molekuli nalaze tri –OH skupine
Vic…kratica za vicinalni, označava da su tri skupine na primjer u aromatskom prstenu jedna pored druge.


*Izvor: Priručnik za kemičare, dr. ing. Dragutin Kolbah (drugo izdanje), izdavač: >>Tehnička knjiga<<, izdavačko poduzeće, Zagreb, Jurišićeva 10, za izdavača odgovara: ing. Kuzman Ražnjević, uredništvo priručnika i monografija:Glavni urednik: Zvnonimir Vistrička, Tehnički urednik: Žarko Pavunić, Korigirao: Autor, Tisak: >>Budućnost<<, Novi Sad, Tisak dovršen: travanj 1961.g..
(U potpunosti prepisan tekst iz gornjeg izvora. Pošto je pisan na zastarjeli hrvatski jezik, poneke riječi su ispravljene, a neke su prepisane kako su i napisane. Ne odgovaram za greške, jer ako je pogreška moja, ona je i autorova.)

Jedan mali dio je izvađeni i iz ovog izvora:“Hrvatska nomenklatura anorganske kemije“, Školska knjiga, Zagreb, 1996. G. Ali i taj je zastario jer oni gramatiku hrvatsku mijenjaju često, mada zasigurno manje nego Kolbahov priručnik.
Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #13 na: Travanj 08, 2012, 07:14:25 »

NEKI VAŽNIJI MINERALI I NJIHOV KEMIJSKI SASTAV

Ahat v kremen
Akvamarin v. beril
Alabbaster v. gips
Albit v. glinenac
Alumosilikati (silikati) su soli alumosilicijske kiseline. Topaz je aluminijski silikat s fluorom: Al2SiO4F2, alumosilikati s Ca, Mg, silikat zove se muskovit (H2Kal3Si3O12), magnezijsko-željezni alumosilikat je biotit, zvan magnezijski liskun
Ametist v. kremen
Anfiboli i pirokseni; RSiO3 (R=Mg, Ca, Fe) neki sadrže Al2O3 i Fe, Mn, Cr, razno se obojeni, a zovu se granati, kalijev alumo-Fe2O3, vlaknoviti oblik naziva se amfibolni azbest; Mg, CaSiO3
Anortit v. blinenac
Antimonit; Sb2S3
Antracit; C>90%
Apatit, kalcijev fosfat s Cl, F:Ca5(F, Cl) /PO4/3 u kristalnoj formi naziva se fosforit
Aragonit, polimorfna modifikacija CaCO3; ako se nalazi u sitnim ili krupnim kuglicama, naziva se grašenjak
Argentit; Ag2S
Azbest v. anfibol i serpentin
Asfalt v. bitumen
Auripigment žut; As2S3
Avanturin v. kremen
Azurit; 2CuCO3 x Cu(OH)2
Barit; BaSO4, beril, Be3Al2(SiO3)6, zelene boje mora naziva se akvamarin, kad je nešto Al zamijenjeno s Cr on je zelen, te se naziva smaragd
Bitit v. alumosilikati
Biser v. kalcit
Bitumen, zemna smola, gorska smola ili asfalt, sastoji se iz C, H i O ponekad nešto N i S tali oko 100°C
Bobovac v. limonit
Bohinit v. boksit
Boksit, bohinit, kljakit; je nakupina od nekoliko aluminijhskih minerala, a sastoji se uglavnom iz Al2O3 x H2o i Al2O3 x 3H2O
Braunit, MnO x MnO2
Celestin; SrSo4
Cerusit; PbCO3
Cinabarit, rumenica; HgS
Cinčani blistavac v. sfalerit
Citrin v. kremen
Crvena željezna ruda v. hematit
Čađavac v. kremen
Čilska salitra, natrijska salitra; NaNO3
Ćilibar v. jantar
Dolomit, smjesa kalcita i magnezita, dvosol; CaCO3 x MgCO3 nastaje često iz gipsa i kalcita
Dvolomac v. kalcit
Elektrum, vrste zlata, koje imaju 25-28% srebra
Epsomit, gorka sol; MgSO4 x 7H2O
Feldšpat v. glinenac
Fluorit; CaF2
Fosforit v. apatit.
Galenit; PbS, sadrži gotovo uvijek nešto Ag, Sn, Fe, Zn, a nekad i Au i Bi.
Gips, sadra; CaSO4 x 2H2O, sitnozrni kao snijeg bijeli naziva se alabaster, u bezbojnim pločama naziva se gospino staklo.
Glauberova sol, mirabilit; Na2SO4 x 10H2O
Glina v. kaolin
Glinenac; feldšpat dijeli se kemijski u dvije grupe:
a) alkalni (K i Na); ortoklas, mikroklin; KalSi3O8
b) alkalno kalcijski koji sadrži Na i Ca zvan plagioklas; to je izomorfna smjesa albita NaAlSi3O8 i anortita CaAl2Si2O8, može biti bezbojna, bijela, crvenkastozelena i siva (labradori)
Gorka sol v. epsomit
Goslarit, bijela galica; ZnSO4 x 7H2O v. sfalerit
Gospino staklo v. gips
Grafit je heksagonalna modifikacija ugljika, ali ima često mehaničkih primjesa i do 40%
Granati v. alumosilikati.
Granit, razvio se iz najkiselije magne ima uvijek SiO2 uz K2O i Al2O3.
Grašenjak v. aragonit
Halit v. kamena sol
Halkantit, modra galica, plavi kamen; CuSO4 x 5H2O
Halkopirit CuFeS2
Halkozin, bakarni sjajnik Cu2S
Hausmanit; 2MnO x MnO2
Hematit, u kristalnom obliku ili kristalnim nakupinama naziva se željezni sjajnik, lističast se naziva željezni tinjac (liskun); Fe2O3
Hidrargilit; Al2O3 x 3H2O = GAMA-Al(OH)3 NAJČEŠĆI PRATILAC BOKSITA
Ilmenit; FeTiO3 u eruptivnom kamenju pratilac metalnih sedimenta njihovih minerala
Ilovača v. kaolin
Jantar ili ćilibar je amorfan, zamršenog kemijskog kemijskog sastava kao i druge fosilne smole;
Jaspis v. kremen
Kalcedoni v. kremen
Kalcit, vapnenac, krečnjak; CaCO3. Gusta sastava krupno zrnasti ili prugasti nazivaju se mramori. Posve prozirni nazivaju se dvolomci. U organogeno porijeklo može se svrstati vapnenac u obliku bisera.
Kamena, kuhinjska sol, halit NaCl.
Kaolin; H2Al2Si2O8 x H2O. Ako primi u sebe neke tuđe tvari na primjer Fe(OH)3 čestice SiO2 i organske tvari, prelazi od bijele boje na žutu, sivu, plavkastosivu i crnu. Takve kaoline nazivamo glina, ilovača. Ako kaolin kristalizira u lističaste nakupine naziva se kaolinit.
Karborundum, silicijski karbid; SiC
Karneolit v. kremen
Kasiterit, kositrena ruda; SnO2
Klakit v. boksit
Kobaltin; Co(S, As)2
Korund je plav i plavkast; proziran i lijepe modre boje naziva se safir; može biti smeđ, siv, žut i crven. Proziran i crven naziva se rubin. Javlja se u zrnastim nakupinama koje nazivaju šmirgl; Al2O3.
Kositrena ruda ili kositreni kamen v. kasiterit
Kremen ili kvarc – razvijen u jasne kristale može biti razno obojen; ljubičaste kristale nazivamo ametisti, crne čađavci, žute citri. One što svjetlucaju crnosmeđim ili zlatnožutim iskricama nazivamo avanturini. – Providni razno obojeni nazivaju se kalcedoni. Klcedoni crveno obojeni nazivaju se karneoli ili smeđe-crni sardi, zeleno obojeni nazivaju se krizoprazi. Kalcedoni, koji imaju sitne slojeve u raznim bojama, nazivaju se ahati, gusto neprozirni, jesno obojeni nazivaju se jaspisi, a zeleni jaspih nazivaju plazma; SiO2.
Kriolit; 3 NaF x AlF3
Krizopraz v. kremen
Kromit, kromska željezna ruda; FeO x Cr2O3 uz MgO i Al2O3
Kromatska željezna ruda v. kromit
Ksilit v. lignit
Ksilolit v. magnezit
Kuprit; Cu2O
Labradorit v. plagioklas
Lapor se sastoji iz glinenih tvari koje su međusobno povezane vapnencem
Lignit, ksilit je mrki ugljen u kojemu se još jasno razabiru drveni dijelovi
Limonit je amorfna modifikacija željeznog hidroksida, može biti kao prašina, zemljastog oblika ili u grumenima. U obliku zrnja nazivaju ga bobovac. Kemijski sastav: Fe2O3 x XH2O
Liskun ili tinjac pripada onim mineralima, koji su glavne sastojine raznih stijena. Razvijeni su u lističastim nakupinama. Po kemijskom sastavu dijele se na kalijske i magnezijske liskune v. muskovit , serpentin
Magnezit; MgCO3- vještački kamen iz magnezita naziva se ksilolit
Malahit; CuCO3 x Cu(OH)2
Manganit; Mn2O3 x H2O
Masnik v. milovka
Markasit v. pirit
Melanterit, zelena galica; FeSO4 x 7H2O
Mikroklin v. glinenac
Milovka, talk; H2Mg3Si4O12 – guste vrste milovke nazivaju se steatiti ili masnik
Mjesečnjak v. ortoklas
Modra galica v. halkanit
Molibdenit, molibdenov sjajnik MoS2
Monacit; (Ce, La, Dy) /PO4/, rijetko u granitima, tinjcima i pegmatitima
Morska pjena; vodeni magnezijev silikat
Mramor v. kalcit
Muskovit, rusko staklo, kalijev liskum, vanredan izolator za elektricitet i aluminosilikate
Nikelin, nikljev crveni sjajnik; NiAs
Oligoklas, natrijev aluminijski silikat s nešto kalcija
Olivin je po svom sastavu izomorfna smjesa magnezijavog i željeznog silikata; (Mg, Fe)2SiO4, pri čemu je odnos između Fe i Mg različit
Opal; SiO2 x nH2O, vode ima oko 3-13%
Ortoklas, kalijski alumosilikat; KAlSi3O8, neki od ovih nazivaju mejsečevim kamenom ili mjesečnjakom v. i glinenac
Pentlandit; (Fe, Ni)9S8, uz neke željezne pirite do 5% Ni
Pirit; FeS2, istog sastava je markazit
Pirokseni v. anfiboli
Piroluzit, zna biti gust bubrežast zemljast prašak, te se onda naziva psilomelan; MnO2
Plagioklas v. glinenac
Plavi kamen v. halkantit
Plazma v. kremen
Porculan v. kaolin
Prazen, kremen zelene boje u jasnim kristalima
Proustit, Ag3AsS3 3Ag2 SxAs2S3
Psilomelan v. piroluzit

*Izvor: Priručnik za kemičare, dr. ing. Dragutin Kolbah (drugo izdanje), izdavač: >>Tehnička knjiga<<, izdavačko poduzeće, Zagreb, Jurišićeva 10, za izdavača odgovara: ing. Kuzman Ražnjević, uredništvo priručnika i monografija:Glavni urednik: Zvnonimir Vistrička, Tehnički urednik: Žarko Pavunić, Korigirao: Autor, Tisak: >>Budućnost<<, Novi Sad, Tisak dovršen: travanj 1961.g..
(U potpunosti prepisan tekst iz gornjeg izvora. Pošto je pisan na zastarjeli hrvatski jezik, poneke riječi su ispravljene, a neke su prepisane kako su i napisane. Ne odgovaram za greške, jer ako je pogreška moja, ona je i autorova.)
Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #14 na: Siječanj 16, 2013, 02:32:22 »


Krom i nikal je moguće nabaviti u nekoj kromirani, gdje se kromiraju i nikluju razni predmeti (većinom stare stvari). Znam da su od nikla i kroma (i kobalta ponekad) napravljeni fiksni aparati za zube, jer ne provodu električnu struju. Niklena je prevlaka tvrda, ravnomjerna i neporozna, otporna prema koroziji, vodi i lužnatim otopinama, a razmjerno je stabilna u kloridnoj i sulfatnoj kiselini (galvanotehnika).

Evo opširnijih izvora ponekih njihovih spojeva: Nikal, Krom.

Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #15 na: Veljača 19, 2013, 07:05:03 »

Znate li značenje kvadrata na stražnjem dijelu tuba kreme, paste za zube, šampona, itd.?
Jeste li ikada primijetili da na svakoj tubi, postoji oznaka?
One su: crna, tamno smeđe, tamno plave, tamno zelene boje (obično tamne boje). Dakle, što to zapravo znači?
-Tamni kvadrati pokazuju da se za proizvod koristite isključivo kemijske supstance!
-Crveni kvadrat pokazuju da je proizvod je oko 70% kemije i 30% prirodnih proizvoda.
-Zelene oznake pokazuju da je taj proizvod bez kemikalija i da se sastoji samo od prirodnih sastojaka!
Brinite o svom zdravlju i zdravlje svoje djece. Podijelite s prijateljima možda i njih zanima!



Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #16 na: Veljača 19, 2013, 07:06:10 »

*Specifične težine raznog tehničkog materijala:
 
Drvo: /na zraku sušeno/-----kg/dm3
Jasen                                   0,7
Jablan                                 0,4
Jelovina                              0,4-0,6
Borovina                            0,5
Breza                                  0,6
Bukovina                            0,7
Hrastovina                          0,9
Orah                                   0,4-0,7
/sirovo drvo važe oko 1,8 puta više/
 
Građevinski materijal:------kg/dm3
Beton                                 1,8-2,5
Gašeno vapno                    1,15-1,25
Mramor                              2-2,8
Opeka obična                     1,4-1,6
Pijesak (suh)                      1,4
Cement                              1,4
Živo vapno                          0,9-1,3
 
Tekuća goriva i maziva:---kg/dm3
Alkohol                             0,79
Benzin                               0,68-0,72
Benzen                              0,88
Glicerol                             1,26
Katran kamenog ugljena     1,2
Cilindrično ulje                   0,92-0,94
Strojno ulje                       0,90-0,91
Petrolej                             0,79-0,82
Laneno ulje                       0,93
 
Pomoćni materijal:---------kg/dm3
Azbest                               2,1-2,8
Asfalt                                1,1-1,5
Grafit                                 2,1
Guma                                1,4
Koža                                  0,9-1
Masti                                 0,9
Pamuk                               1,5
Pluto                                  0,24
Porculan                            2,3
Staklo                                2,5
Vosak                                0,95-0,98
 
 
*Priručnik za kemičare, dr. ing. Dragutin Kolbah (drugo izdanje), izdavač: >>Tehnička knjiga<<, izdavačko poduzeće, Zagreb, Jurišićeva 10, za izdavača odgovara: ing. Kuzman Ražnjević, uredništvo priručnika i monografija:Glavni urednik: Zvnonimir Vistrička, Tehnički urednik: Žarko Pavunić, Korigirao: Autor, Tisak: >>Budućnost<<, Novi Sad, Tisak dovršen: travanj 1961.g..
Evidentirano
Omikron
Administrator
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 839



« Odgovor #17 na: Veljača 24, 2013, 02:16:54 »

Znate li značenje kvadrata na stražnjem dijelu tuba kreme, paste za zube, šampona, itd.?
Jeste li ikada primijetili da na svakoj tubi, postoji oznaka?
One su: crna, tamno smeđe, tamno plave, tamno zelene boje (obično tamne boje). Dakle, što to zapravo znači?
-Tamni kvadrati pokazuju da se za proizvod koristite isključivo kemijske supstance!
-Crveni kvadrat pokazuju da je proizvod je oko 70% kemije i 30% prirodnih proizvoda.
-Zelene oznake pokazuju da je taj proizvod bez kemikalija i da se sastoji samo od prirodnih sastojaka!
Brinite o svom zdravlju i zdravlje svoje djece. Podijelite s prijateljima možda i njih zanima!





Zanimljivo, pogledao sam malo po proizvodima kod sebe, većinom tamne oznake. sniff

Evidentirano

Scientia potentia est.
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #18 na: Ožujak 13, 2013, 02:48:06 »

Kako donosi kunalipa.com cijena izrade Hrvatske 1 kune je 0,27 kuna ! :)
Evidentirano
Alojzij3
Ludi znanstvenik
*****
Postova: 740



« Odgovor #19 na: Ožujak 13, 2013, 03:35:09 »

Silani su spojevi silicija s vodikom formule SinH2n+2 u kojima je oksidacijski broj silicija negativan.
Silan (SiH4), kao i ostali članovi reda do Si6H14, mogu se dobiti djelovanjem klorovodične kiseline na magnezijev silicid. Zagrijavanjem se viši članovi niza raspadaju na niže. Silan se lako oksidira kisikom iz zraka prema. Silani ne reagiraju s vodom, ali s razrijeđenim lužinama hidroliziraju uz razvijanje vodika i nastajanje silikata.
Evidentirano

 Str: [1] 2 3
  Ispis  
 

Skoči na: