naprijed »

Ampule koje su predviđene za ponovno zatvaranje, odnosno zataljivanje imaju nešto duži vrat. Vrat ampule se ''zareže'' dijamantom za rezanje stakla ili malom turpijicom,rez se navlaži i dio vrata se lako odlomi

Di da kupim CO2 tablete???

Ja sam ga isto svojevremeno tražio, ali nisam uspio naći nigdje u malim količinama. Ako progooglaš pojam "suhi led", među prvim rezultatima ti je firma koja ga ima u ponudi, ali mislim da ga prodaju samo u velikim količinama, iako nisam osobno provjeravao. Ako ti je u blizini neko od njihovih lokacija, možda ne bi bilo loše direktno otići pitati.

Sve najbolje u novoj 2012. godini.  

Da li možda netko zna di bi mogao aluminij u prahu nabaviti? Ne da mi se blender kupovati a sa turpijom ne mogu dobit fini prah.

Ima li neko iskustva sa pravljenjem N2O plina (rajski  plin)

Ima li neko iskustva sa pravljenjem N2O plina (rajski  plin)

    

Postoje razne metode, od kojih je vjerojatno najjednostavnija raspad amonijevog nitrata zagrijavanjem:

NH₄NO₃ (s) → 2 H₂O (g) + N₂O (170-240 °C).

Vjerojatno bi bila dobra ideja svejedno plin prvo provesti kroz barem jednu lužnatu otopinu da se riješi eventualno nastalih drugih dušikovih oksida.

Da li možda netko zna di bi mogao aluminij u prahu nabaviti? Ne da mi se blender kupovati a sa turpijom ne mogu dobit fini prah.

Možda trgovine s bojama, lakovima i sličnom opremom; možda kakvi art shopovi. Internet je također čarobna stvar (ebay npr.), iako treba prije eventualnog naručivanja iz inozemstva provjeriti zakone u vezi posjedovanja, carinjenja takve tvari, itd.

kako bi sad taj plin mogao staviti u balon ima li neko ideju?

Dušikov(I) oksid je teži od zraka, znači drugi kraj te cijevi možeš staviti u tikvicu. Bilo bi super kada bi spojio i ''klor-kalcijevu'', odnosno cijev za kruta apsorpciona sredstva ili čak i U cijev. Napuniš je bezvodnim kalcijevim kloridom, osušiti će plin tako da sadrži što manje količine vodene pare.

(O njemu bi se pak mogla napraviti posebna jedna tema, isto je šteta da ova dole slika od Omikrona i ovih par postova o njemu završi ovden u chatu)

Odg. amateur chemistry-u:
Na shemu ovog pokusa teško da kroz ovu cijev ima pritiska da se taj balon odmah puni s njim i on ga puše, nevjerujem baš da će ti poći za rukom da ga zadržiš u kojekakvom balonu za napuhivanje, boci ili takonečemu možda?

Dušikov(I) oksid (N2O, rajski plin, dušikov oksidul i dušikov suboksid su zastarjeli nazivi, ali su zabavni, a ja ih često koristim da nekoga neznalca zbunim). Bezbojan je plin slatkastog mirisa, djeluje opojno i koji kad se udahne prouzroči grčevito smijanje i od dušikovog(I) oksida se osoba smije bez ikakvoga pravoga razloga. Od tud mu još jedan naziv; „plin smješkavac“. Ima linearnu molekulu N-O-N i razmjerno je inertan plin na sobnoj temperaturi, koji je jedno vrijeme služio kao anestetik u smjesi s kisikom. Pri većim količinama osoba zaspi, dok kod mlađih djeluje tako da padnu u komu. Samo kuhanje amonijevoga nitrata mu potakne izlaženje (termički raspad NH4NO3-a), tj. pri samom pokusu vađenja amonijeva nitrata iz umjetnoga gnojiva KAN, možeš ga primjetiti. U najvećim količinama izlazi kad se u posudi kuha (točnije rastapa) čisti amonijev nitrat. Ali mnogi to ne žele raditi jer se boje da će AN eksplodirati, što je čisto nemoguće. Ja mislim da kad bi ga zagrijava i do 200°C ne bi, ali tek naglim zagrijavanjem poviše 250°C, već postoji mogućnost. Na Internetu ima jedan pokus gdje se u malim količinama iz daljine zagrijava AN i doda se samo 5 ml HNO3 i on žestoko eksplodira. Malo mi je čudno kako su to izveli, ali moguće je! A to zašto eksplodira s dušičnom, nisam načistu. Možda reakcija bolje ide u kiselom mediju?

Ima onaj slučaj s početka prošlog stoljeća kad su neki njemački industrijalci imali ogromnu hrpu krutog amonijevog nitrata s kojom nisu ništa mogli. Zato su ju naumili raskomadati dinamitom. To im je i uspjelo, ali nisu svi preživjeli, a ni tvornice više nije bilo. A sad vidi vraga. Posumnjah u svoju vjerodostojnost pa sam išao provjeriti. Pogledajte: http://en.wikipedia.org/wiki/Ammonium_nitrate_disasters (onaj zanimljiv je Oppau)

Neki kažu da kad zagrijavaš kalijev nitrat s amonijevim sulfatom u omjeru 1,3 : 1 ili pak kalijev sulfat s amonijevim nitratom da će izlaziti, pak vrijedi probati, a pokus je li uspio, vidjet ćeš na sebi  

Također se koristi i u automobilskoj industriji, evo linka s interneta na koji sam naletio Googlanjem: http://www.ficoforum.net/t1497-n2o-dusikov-oksid-nitro-oksid .

„Ph.D.Of.Chemistry“; cijanide bi se još dalo doma pripraviti, al zasigurno bi samo valjalo paziti da se otopina ne kiseli. Cijanidni anioni imaju miris i okus badema, ali nije pametno to previše provjeravati jer u pravoj koncentraciji dosta brzo ubijaju. Kako ti volja. Bitno je da znaš što radiš. Cijanidi su bezopasni ako su otopine neutralne ili lužnate. Kad zakiseliš nešto što ima puno cijanida, imaš šanse umrijeti. Inače, organski cijanidi nisu nešto iz čega ćeš lako dobiti anorganske. Treba nekako supstituirati cijanoskupinu i to bez da se ista hidrolizira. Znam za jedan slučaj takvog samoubojstva iz bliske nam povijesti, spravljanjem jednog spoja cijanida, al da pripraviš i taj spoj, teško da zaobiđeš njega sama.   Ali poznajem i čovjeka koji je cijanid dokazao putem mirisa, prošao je samo s povraćanjem do praznog mu želudca. On je pak živ i rado priča o tome.   Usput, sjeme dunje sadrži različite sluzi, ulja kao i otrovni cijanid glikozid.

Ovo bi ti rekao sasvim samo usputno, naišao sam na izocijanat, neki tamo za omašćivanje boja, mala metalna bočica sa zelenim i plavim čepom, od 50ml i dođe nezamislivih 25 kuna! Pitanje je kakav je izocijanat u pitanju. Nekad se prodaju čiste kemikalije, ali često se unutra koješta ubaci radi poboljšanja kvalitete, primjene i izdržljivosti proizvoda.

Sastojak trenutnog ljepila je cianoacrilt (jedan od spojeva cijanida), ali u ljepilu sasvim sigurno da nije čisti spoj, previše toga ima unutra. Netko bi to nazvao ćušpajzom. Ja sam ga malo zalio s dušićnom kiselinom, eto tako da vidim što će biti, al taj dim, zvuk, reakcija, pjena, nevjerojatno, stavia sam njega 2 ml, a nje 5-6 ml! Čega još ima unutar ljepila, vjerojatno nije moguće doznati bez industrijske špijunaže.  Tvorničarima je ipak u interesu da konkurencija ne dozna što oni točno rade. Slično nam je jednom jedna profesorica pripovijedala kako tvari koje ima veliki potencijal kao lijek protiv raka sigurno ne budu objavljene. U znanstvenim radovima završe samo beznadne. One bolje se taje dok ne donesu novce otkrivačima. 

Osim toga, postoji i hrpa organskih cijanata. Cijanida ima puno pa možda zato ih nisam ni našao po enciklopedijama, općenito zato valja kopati po kemiji ugljika, jer cijanidi dolaze negdje između anorganske i organske kemije. Kada se kazuje organska kemija ili pak anorganska kemija, danas je vrlo teško istaknuti granicu ne samo između područja unutar kemijske znanosti (anorganska kemija, organska kemija, fizička kemija, analitička kemija, biokemija, elektrolitska kemija (elektrokemija) i kemijska tehnologija), nego i između prirodnih znanosti općenito (kemija, fizika, biologija, geologija, matematika, geografija, medicina). Teško je pisat o jednom području kemijske znanosti a da se ne nametne potreba uključivanja i spoznaja iz drugih prirodnih znanosti, dakle fizike, biologije, matematike, itd.

Pogledaj pak (probaj naći u knjižnici gradskoj omalo većoj) knjigu/leksikon; Stanley H. Pinea: Organska kemija, III. promijenjeno izdanje, 1994. godina & I. Filipović, S. Lipanović: Opća i anorganska kemija, Školska knjiga, Zagreb, 1982.g., nevjerujem opet pak da nema ništa o njemu, zasigurno mora pisati bar malo, a i s tim malo se dadne zadovoljiti jer nevjerujem da će ti DIPLOMIRANI PRAVI kemičari (a i same tiskare) dopustiti da se o kojekakvim otrovima piše detaljno ili pak izrade njih samih.

Ispravak za post iznad, cijanidi su jaki krvni otrovi! Čiste otopine cijanida alkalijskih metala su lužnate, dodavanjem kiseline tim otopinama nastaje cijanovodična kiselina, također je otrovna. Od ponedjeljka ću se uhvatiti moderature foruma, ne želimo nikoga ubiti svojim savjetima.

U prethodnoj stranici je bilo govora o srebru, pa evo par zanimljivosti o njemu:

Evo jedna zanimljvost iz svakodnevnog života. Ako nosite fotosenzibilne naočale za poboljšanje vida, one vam mogu poslužiti i kao sunčane naočale. Takve naočale predstavljaju savršen primjer primjene Le Chatelierovog načela. U bezbojnom staklu leća nalaze se kristalići srebrova klorida (AgCl). Djelovanjem Sunčeve svjetlosti srebrov klorid se razlaže na srebro i klor. Nastalo srebro daje tamnu boju naočala. Što je veći intezitet svjetlosti, to je veća koncentracija nastalog srebra i naočale potamne. Odlaskom u prostoriju s manje svjetlosti naočale posvjetle, jer u povratnoj reakciji reagiraju srebro i klor, što je moguće jer se ta reverzibilna reakcija odvija u staklu (zatvorenom sustavu). Usput, J. Tyndall je proučavao koloidno srebro.

Znate li da je najveća svjetska knjižnica je Kongresna knjižnica SAD-a. U njoj se čuva oko 30 milijuna knjiga na petstotinjak jezika te 58 milijuna rukopisa. Na žalost, mnoge od tih knjiga su u raspadnutom stanju. Posebno začuđuje podatak da propadaju mnoge knjige iz 19. Stoljeća, dok su mnoge druge, pisane i tiskane od 15. Do 18. Stoljeća vrlo dobro očuvane. Što je uzrok tome?

Jedan je od razloga dobre očuvanosti starijih knjiga to što se do kraja 18. Stoljeća papir proizvodio ručno, najčešće od tkanina i bio je vrlo kvalitetan. U 19. Stoljeću vrtoglavo je porasla potražnja za jeftinim papirom i to je jedan od glavnih razloga za propadanje knjiga iz tog vremena. Također, neke knjige iz 19. Stoljeća propadaju zbog tinte koja se tada rabila. Naime, u svrhu sprečavanja izbjeljivanja tinte gotovo donedavna se rabila hidratna sol aluminijevog sulfata, Al2(SO4)3 x 18H2O. U reakciji s vodom (vlagom) dolazi do disocijacije soli i nastaju hidratizirani aluminijevi ioni /Al(H2O)6/3+. Vodena otopina aluminijevog sulfata zbog hidrolize aluminijevih iona reagira kiselo. Jedan od glavnih sastojaka papira je vlakno, uglavnom biljnog podrijetla. Najčešće je to celuloza koja izrađuje stanične stijenke biljaka i najrašireniji je organski spoj u prirodi. Celuloza je polisaharid (C6H10O5) sastavljen od dugih nizova međusobno povezanih molekula glukoze. Kisela atmosfera, kao i kisik iz zraka, uzrokuju cijepanje (hidrolizu) celuloze, papir se raspada, postaje krhak kao „mrtav list“. Do hidrolize celuloze ne dolazi u prisutnosti bazičnog kalcijevog karbonata, pa takvi papiri traju 3 – 4 puta dulje nego „kiseli“. „Kisele“ knjige iz 19. Stoljeća moguće je sačuvati špricanjem freonima ili alkoholima uz prisutnost bazičnih spojeva. Navedeni su postupci vrlo skupi, pa se na taj način ne mogu spasiti sve knjige. Razni čimbenici, dakle, uzrokuju propadanje knjiga. Sunčevo svjetlo, ali i umjetna rasvjeta, vrlo su štetni za knjige jer one gube boju, isušuju se i fotokemijski se raspadaju. Vlaga šteti koricama knjiga, privlači insekte i uzrokuje plijesan. Da bi ih zaštitili, danas u Kongresnoj knjižnici SAD-a sve materijale čuvaju u prostoru ohlađenom na 10°C uz 49% vlažnosti. Iznimke su npr. dokumenti A. Lincolna i T. Jeffersona koji su „kiseli“ i toliko osjetljivi da se ne može primijeniti nijedna do danas poznata tehnika neutralizacije. Oni se čuvaju u inertnom plinu koji potpun onemogućuje oksidaciju i hidrolizu.


<sub>Izvori: (Udžbenik iz kemije za 3. razred gimnazije „Kemija 3“ – Zora Popović – Ljiljana Kovačević. 1. izdanje, 2009.g.. Nakladnik ALFA d.d. Zagreb, Nova Ves 23a. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 702031. Tisak; ZRINSKI d.d., Čakovec)


(Kemijski leksikon, autor: Nenad Raos. Jedna neobična knjiga sa 63 temeljna pojma i 1100 natuknica obuhvatila je sva područja kemije-jer uz tekst sadržava i stripovski komentar svih važnijih kemijskih pojava i pojmova te zgoda iz povijesti kemije. Svakako bih vam je preporučio, a naišao sam na nju u sveučilišnoj knjižnici, možda je ima i neka druga knjižnica, ili je pak moguće naručiti u nekoj knjižari, svakako je vrijedi prolistati ili pak imati doma)</sub>

Pozdrav narode :)
uvijek su mi največi misteriji bili reagensi tipa, nessler, fehling i ostali. Kako ih ćuvate? Koliko ih dugo čuvate? Koje imate? Po kom receptu ih pripravljate. :)

Impedanca, bazirajuci se na elektrohemiju.

Zašto prepisuješ sve te udžbenike?  
Velik broj ljudi udžbenike za srednje škole ne smatra literaturom. Tekst izgleda kao da ga je netko samo nabacao, nije niti nešto posebno povezan. Većina ljudi ih neće niti pročitati, ja sam samo pročitao prve rečenice svakog odjeljka i nisam se više htio mučiti. Zapravo sada sam, pročitao malo više toga što si napisao i mogu reći da sam pronašao hrpu neispravnih izraza.

Najgore od svega je to što mi to moram sve moderirati, pisao si o tome u ovu offtopic temu.

Sada je dodan predložak za opisivanje eksperimenata, stare eksperimente ćemo malo ispraviti, ali nove se potrudite pisati po tome.  

Nije baš da je svaki moj post prepisan iz udžbenika, ali ne niječem ni da je doslovno prepisan iz udžbenika, jer pa uvijek nešto nadodam čeg se sitim ili što mi je zapisano ovdan po kompjutoru. To što sam prepisao iz udžbenika od gimnazije, sve je to s jednim ciljanim razlogom – da se nađe i ovdje korisno štošta, a ne samo ono što mi napišemo.

Nisam baš prepisivao neke teme o kojima se nađe na internetu i o kojima piše mnogo na hrvatskom jeziku, već one koje to nisu. Nikad ne znaš što će i kome će biti što zanimljivo. Neko iz ničega napravi nešto, a nekima je toliko bitna i neka mala formula, kažem, ima svega i svačega. Čitat ih zaista hoće koga zanima. Ja sam nekima naglasio naslove, a nekima pak i ne, al kad se pročitaju prve dvije rečenice, lako se skuži. Nisam ja ni rekao da je to baš literatura, jer su i ti udžbenici napravljani od skupa knjiga i enciklopedija, al je to pak moj izvor o kojemu pišem post i dužan sam ga objaviti i istinito napisat naslov i sve što spada pod njega.

Evo, kao moderator mi reci, da li je bolje da napišem jedan veliki tekst ili 10 malih a ve o istoj temi pisano. Po meni je urednije jedan veliki samo ga odvojim razmakom između odlomaka, zvjezdicama crticama ili koječim. Ako je greška u izrazima ili je tipfeler u pisanju knjige bio ili je pak greška moja nenamjerna prilikom prepisivanja, moguće je i jedno i drugo, al svakako je nenamjerno. Pisao sam o tome u ovu offtopic temu jer se tu piše doslovno „svašta“ i svemu, a „trovati“ forum s novim temama kojima možda više nikada neće biti posta nakon moga, mi zaista u planu nije. Tako ovdje nikome ne smeta (osim nekome koji će od muhe raditi slona) i koga zanima pročitati će, koga ne, priskočiti će.

Hvala što ste dodali novi predložak za opisivanje eksperimenata, pročitao sam ga, iduće ću nastojat opisati, ali detaljno mi se baš i neda, cjepidlaka neću nikome biti, jer pak tko zna – zna; nekome je dovoljno stehiometrijski reći koje kemikalije da koristi za pripravu nekog spoja i bez opisivanja zna dalje kako – šta. Za pametnoga dosta u svakojakom pogledu. Također hvala za tekstove koji su premješteni u „Jeste li znali?“ - a nisu izbrisani.

Možda netko zna gdje se kojim slučajem može nabaviti Butanska (maslačna) kiselina?           

Hvala

šta nitko ne priprema reagense?

Trenutno mi ne pada nikakav pretjerano lako dostupan izvor butanske kiseline na pamet, u smislu čiste tvari. Ipak naišao sam na zanimljiv postupak ovdje: 

There is one recipe in Vanino (Praeparative Chemie Vol. 2). He uses 100 g of potato starch dissolved in 2 litres of water at 40 degC, plus some fertilizer for the bacteria (see below): 0.1 g potassium phosphate, 0.02g magnesium sulfate, 1g ammonium chloride. 50g of calcium carbonate are also added.
A bacterium culture is prepared by soaking a handful of hay in 0.25l of 36 degC water for 4 hours. The liquid is then decanted and filtered and boiled for 5...15 minutes. This kills all harmful spores and bacteria, but not the spores of the "useful" bacterium (Bacillus subtilis)for butyric acid fermentation.
The culture is added to the solution of starch, which is then fermented by keeping it at 35...40 degC for about 10 days. The smelly product is then filtered, made slightly acidic and destilled. Yield in Vanino is 34.7g butyric acid and 5.1g acetic acid. Boiling point for n-butyric acid is 162.3 degC.

The advantage of this method is a rather good yield (35g of butyric acid out of 100g of starch) using dirt cheap materials. Of course this requires the handling of rather large quantities of smelly liquid and the need to keep it warm for 10 days or so.

Što se tiče upita u vezi reagensa tipa Nesslerovog, Fehlingovog, itd. - osobno ih nisam pripremao, a u labovima u kojima sam ih imao prilike susresti, već su bili pripremljeni, tako da se do sad nisam toliko zamarao dobivanjem. Možda će netko drugi imati više za reći po ovom pitanju.