Amonijak (NH3) spada među najvažnije spojeve dušika i otrovan je plin karakteristična neugodna mirisa. Jedan je od najvažnijih proizvoda anorganske kemijske industrije. Osnovna je sirovina u proizvodnji dušičnih umjetnih gnojiva, preradi kože, industriji papira i celuloze. Upravo se velike količine dušika iz zraka troše za proizvodnju amonijaka. Amonijak je plin bez boje, karakteristična i oštra mirisa koji nadražuje sluznicu dišnih organa, stoga se pri radu s amonijakom treba pridržavati mjera opreza. Postupak amonijaka iz plinova vodika i dušika otkrio je 1908.g. njemački kemičar F. Haber, a za industrijske je potrebe taj postupak razradio C. Bosch. Amonijak je dobar dečko. Sve što ti napravi odmah osjetiš i to točno koliko ti napravi. A sve što može je nagristi sluzokožu očiju i nosa. Tako da nema straha. Amonijak se kao plinoviti može dobiti, ali u otopini se ne može dobiti/pripraviti bez nekog poštenog kondenzatora. U manjim količinama amonijak se može dobiti grijanjem uree i putem cijevi iz te otopine odvodite u neku posudu. Od sviju dolje napisanih postupaka meni je nekako daleko najlakše s ureom. Trebaš samo jednu posudu za ureu i jednu s njom spojenu u kojoj će se amonijak otapati u vodi. Sve skupa treba biti dobro zatvoreno da ti amonijak ne bježi. Ako sam dobro računao, za litru zasićene (47%) otopine bi trebale oko tri kile uree, a za rjeđi lako izračunaš uz pretpostavku da bi uz potpunu reakciju svaka molekula uree dala jednu molekulu amonijaka.
Poklopio bi 20g uree u elementairovoj tikvici i zagrijavao. Za pripraviti veće količine amonijaka, najbolje za to i najjednostavnije je pak u one lonce za kuhanje pod tlakom (ekspres lonac; onaj što na poklopcu ima nešto poput dimnjaka gdje ispušta višak pare); tako nešto što se može zatvoriti bi bilo dosta zgodno za takve reakcije gdje se nešto kuha. Najlakše bi bilo nasuti uree unutra koju kilu, nasred toga na malom coketiću drvenom staviti metalnu posudu s vodom, zatvoriti i grijati. Ostaviti onda da se ohladi i pokupiti otopinu nekako iz skrutnutih ostataka uree. Vjerojatno dio uree isto ispari i ode u vodu. Limenke od boje mogu poslužiti, samo treba nekako provući neku cijev kroz čep i to možda najbolje zalemiti.
Amonijak je pak potreban u većoj koncentraciji pri kemijskoj izradi amonijeva nitrata. Jer logički, što je veći postotak amonijaka i HNO
3 to je bolji sastav amonijeva nitrata. Koncentriranu otopinu trebate dobro začepiti i hermetički zatvoriti u tamnoj boci jer amonijak lako ispari ako bude duže vremena otvorena. Ovo s čepljenjem je dosta bitno, ne samo jer propadne otopina, već i zato jer će te gristi za oči. Od uree prvo nastane biuret, a zatim cijanurna kiselina i nekakav polimer cijanske kiseline. A kad posmeđi, nemam pojma što bi onda bilo.
Alternativno, amonijak se može dobiti kada na ureu kapneš par kapi NaOH. Isto tako i djelovanjem vodika na kalijev nitrat:
Za to je potrebno sljedeće: aluminijeva piljevina, kalijev nitrat, 10%-tna natrijeva lužina, tikvica, slamka i kapaljka.
U tikvicu s okruglim dnom stavimo pola male žlice aluminijeve piljevine i isto toliko kalijeva nitrata. Oboje moraju biti što sitniji. Kapaljkom dodamo 2 mL 10%-tne natrijeve lužine. Nakon 1 minute taj unutra sadržaj će se zapjeniti, a tikvica će se jako ugrijati i počet će dimit. Drveni ili neki drugi štapić uroni u koncentriranu klorovodičnu (solnu) kiselinu i prinesite otvoru tikvice ili u njen okrugli drob, skroz unutra, treba bi se razviti gusti bijeli dim nastale soli. Tikvica zatvorite sa nekim gumenim čepom ili plutvom, ili već nečim, jer se reakcija usporava dok potpuno ne stane. Ako tikvicu otvorimo, reakcija će ponovno krenuti.U proceduri se spominje štapić sa solnom kiselinom. On služi samo da se dokaže da nastane amonijak. Inače je potpuno nepotreban. Inače je dosta zgodno negdje otčepiti jednu flašu s amonijačnom lužinom i jednu sa solnom kiselinom. Možeš cijelu prostoriju tako zadimiti.
Pošto je amonijak plin (mene plinoviti amonijak miris (smrad) podsjeća na cement ili hidrogen, ne znam zašto, ali puno smrdi i kolje za oči, a ovaj u otopini na pišaku (pišalinu, mokraću, ako će te već književno. :) Evo kako da ga dobijete u otopini: Trebali bi imati ista takva dva čepa, samo da su od plastike, željeza, stakla, ili bilo čega da voda i plin ne prolaze kroz njega. Probušite bušilicom taj čep, ali da je ta rupa malo, malo uža od vaše slamke koju imate. Dobro začepite kada na brzinu napravite tu smjesu i ukapate NaOH i uturate tu slamku u taj čep, i ako iti malo ima zraka (lufta) vi to nekako hermetički zatvorite, samo nemojte salvetom, vatom ili nečim takvo, jer amonijak pošto je plin može proć kroz to. Sada u laboratorijsku čašu ili tikvicu od 50 mL ulijte 30 mL destilirane vode, a slamku uronite u vodu i kada ste to sve brzinski napravili, taj plin umjesto da otiđe u ariju (zrak), vi ga pretvorite i skupite. Vi kada ste slamku uronili u vodu počinju se pojavljivati jaki mjehurići, tj. amonijak prelazi u tekuće stanje iz plina u vodu, postupkom suhe destilacije i to je to, imate otopinu amonijaka.
Još jedan pokus dobivanja amonijaka:
Potreban pribor: 2 epruvete, čaša, svinuta staklena cjevčica, stalak s hvataljkom, plamenik, čep, kapilarno sužena staklena cjevčica s čepom, laboratorijska žlica, amonijev klorid, kalcijev oksid, fenolftalein.
Postupak: Promiješamo u tarioniku dvije žličice amonijeva klorida i žličicu kalcijeva oksida. Smjesu prenesemo u epruvetu i zagrijavamo. Amonijak sakupljamo u epruveti s otvorom prema dolje. Uz rub otvora epruvete stavimo navlaženi crveni lakmusov papir. Promjena boje papira pokazuje da je epruveta ispunjena plinom. Tada zatvorimo epruvetu čepom kroz koji prolazi cjevčica. Kraj cjevčice uronimo u čašu s vodom u koju smo dodali nekoliko kapi fenolftaleina.
U promatranoj reakciji kalcijev oksid kao jača baza istiskuje slabiju bazu, amonijak iz njegove soli:
2NH
4Cl
(s) + CaO
(s) -> 2NH
3 (g) + CaCl
2 (s) + H
2O
(g)Amonijak je bezbojan plin, oštra mirisa i eksplozivan. Izuzetno dobra topljivost posljedica je polarnih molekula amonijaka i vode i razlog je nastajanju vodoskoka u epruveti. Promjena boje lakmusova papira u plavu i fenolftaleina u purpurno crvenu dokaz je bazične prirode amonijaka.
Dobivanje amonijevog hidroksida