naprijed »

[Olovo]

Olovo je vrlo čest metal oko nas, srebrnoplav do modrikastosiv sjajan metal, na svježem prerezu vrlo jajan, stajanjem na zraku potamni zbog stvaranja zaštitonoga sloja oksida i karbonata. Mekano je i teško (gustoća 11,35 g/cm3), niska tališta (327,5°C), a mehanički slabo. S usporedbi s drugim metalima, slab je vodič topline i elektriciteta. Kovko je i rastegljivo, pa se može deformirat i rukama i rezati nožem zbog mekanosti, lako se savija i valja u tanke folije, limove, izvlači u žice i ekstrudira u cijevi.
Korozijski je vrlo postojano (otporno na koroziju), otporno je prema kloru, sumporovu dioksidu i sumporovodiku.
Neke organske oksidirajuće kiseline i alkalijske lužine polako ga nagrizaju, ali je otporan prema većini kiselina; ne otapa se u klorovodičnoj, fluorovodičnoj i sumpornoj kiselini (do koncentracije; masenog udjela od 80%, zbog stvaranja netopljivog PbSO₄), ali se lako otapa u razrijeđenoj oksidirajućoj dušičnoj kiselini, octenoj kiselini, mravljoj kiselini i vinskoj kiselini, samo u prisutnosti kisika, i s njima tvori topljive soli.
Ne otapa se u destiliranoj vodi i u vodi koja ne sadržava otopljeni kisik, ali se zbog elektrokemijskih procesa otapa u prirodnim vodama (tzv. olovna korozija).
Reakcijom s hidrogen-karbonatima i sulfatima sadržanima u vodi, na površini olova nastaje sloj teško topljiva baznoga olovnoga karbonata i sulfata, što ga štiti od daljnje korozije.
Olovo ima četiri stabilna izotopa s masenim brojevima 204, 206, 207, 208 (posljednja tri konačni su produkti triju prirodnih raspadnih nizova radioaktivnih elemenata) i više radioizotopa.

U prirodi se pojavljuje od reda u spojevima, vrlo rijetko samorodno. Najvažnija je ruda galenit (ili olovni sjajnik, PbS), a manje su važni ceruzit (PbCO₃), anglezit (PbSO₄) i dr..
Dobiva se iz primarnih ruda, prženjem galenita, pri čem sulfid prelazi u oksid, koji se koksom reducira do metala. Po drugom se postupku galenit prži samo djelomično, a nastala smjesa olovnog oksida, sulfida i sulfata tali se bez prisutnosti zraka, pri čem sulfid reducira oksid i sulfat do metala. Također se dobiva i iz sekundarnih sirovina, reciklažom olovnih akumulatora, otpadaka valjanoga olova i olovnih slitina. U prvom i drugom procesu, sirovo olovo rafinira se oksidacijskim taljenjem ili elektrolitički.

Olovo je poznato od davnine, ~ 1000. godine prije Krista, mada neki izvori tvrde i od prije 5000 do 8000 godina.
Olovo je nakon željeza i cinka najjeftiniji tehnički metal, vrlo široke primjene, jer ima nisko talište, mekan je i slabo provodi struju, ali je sve više istisnut zbog svoje otrovnosti.

Najveću primjetnu ima u proizvodnji akumulatora i lako taljivih slitina za meko lemljenje.
Vrlo dobro zaustavlja („upija“) rendgenske alfa, beta i gama zrake, pa se od olova izrađuju zaštitne radiološke obloge, oklopi, blokovi, pregače, rukavice i sl., kao zaštita protiv radijacije; prvenstveno od vrlo prodornog gama nuklearnog zračenja (tzv. X-zrake).
Služi u kemijskoj industriji za prevlačenje reakcijskih posuda, za oblaganje komora u proizvodnji sumporne kiseline, spremnika za nagrizajuće kemikalije, cijevi i uređaja otpornih prema sumpornoj kiselini (olovne komore), proizvodnju raznih kemijskih dijelova aparatura, spremnika korozivnih plinova, spremnika za radioaktivne tvari, i sl..
Također se koristi i u kemijskoj industriji za proizvodnju nekih olovnih boja, primjerice tetraetil-olovo, koji je ujedno i antidetonator i boja benzina.
Olovne ploče ugrađuju se u zidove zgrada kao zvučna izolacija, te u temelje radi prigušivanja vibracija. Dandanas služi za izradbu puščanih zrna (tanadi) i drugog artiljerijskog streljiva (metaka). Također se koristi kao uteg (npr. na udicama) sa dodatkom antimona od 2,5%.

Od olovnoga lima su se izrađivale krovne obloge, olovne folije i tube koje su služile za ambalažu.
Olovo se od davnina rabi za izradbu ukrasnih predmeta i lijevanje kipova, ali takvi predmeti su u novije vrijeme zaštićeni raznim premazima zbog njegove svjesne otrovnosti.
Nekoć je olovo služilo za izradbu vodovodnih cijevi za kanalizaciju, ali se danas zbog olovne korozije i otrovnosti olova i njegovih soli od njega više ne izrađuju ni odvodne vodoinstalacije, jer se tako prenose u vode tekućice ili stajaćice (more), te se mijenja PVC cijevima.

Kako bi mu se poboljšala svojstva (čvrstoća, otpornost na koroziju), legira se kositrom i antimonom (tzv. tvrdo olovo), a katkad i bakrom, bizmutom, kadmijem i srebrom.
Najpoznatije slitine su s antimonom i kositrom, koje su boljih mehaničkih svojstava od samog olova.
Olovne slitine se rabe za izradbu cijevi, akumulatorskih ploča, lijevanje pod tlakom, za izradbu ležajeva, itd..
Također se rabe i za izradbu plašteva kod elektroničkih kabela, ali se mora omotavati naknadno PVC-om što snosi dodatne troškove, pa je takva izradba sve više napuštena i zamijenjena drugim izvedbama.

Trovanje olovom:

Trovanju olovom izloženi su radnici u naftnoj industriji, rudnicima, ljevaonicama, u proizvodnji olovnih akumulatora, boja, keramike i stakla, jer dolaze u dodir s prašinom i parama koje sadrže olovo i njegove spojeve.
Olovo i njegovi spojevi otrovni su ako se unesu u organizam, a naročito olovo zbog svog kumulativnog efekta. Olovo se kompleksno veže na okso-skupine enzima i tako ometa gotovo sve korake sinteze hemoglobina i metabolizam porfirina, sprječava djelovanje adenozin-trifosfataze odgovorne za proizvodnju atanične energije, ometa i sintezu bjelančevina i vrlo štetno djeluje na središnji i periferni živčani sustav, izazivajući poremećaje (naročito kod djece), krvi i mozga: 0-10% izaziva smetnje u protoku krvi, 10-25% nastaju ozbiljne poteškoće u mozgu i krvi, 25-50% može dovesti do pada u nesvijest ili čak može nastupiti smrt.

Sistemski je otrov i ima razna štetna djelovanja, a na krvotvorni sustav (koštana srž) može izazvati anemiju i leukemiju.

Kumulativni je otrov jer se nakuplja u kostima, a znaci trovanja udisanjem para, dimova ili prašina su: umor, glavobolja, zatvor, bolovi u kostima i mišićima.

Olovo se iz organizma ne može izlučiti spontano, već se u njem nagomilava. Zato otrovanje mogu uzrokovati i količine olova manje od dopuštenih, ako je izloženost izvoru trovanja dugotrajna.
Otrovanje se liječi tvarima koje s olovom tvore stabilne kompleksne spojeve i za sebe čvrsto vežu olovo, pa se mokraćom lako izlučuju iz organizma (kalcijev etilendiamintetracetat, CaNa2EDTA /etilendiamintetraoctena kiselina/ i antibiotik penicilamin).

Toksični unos: 50 mg  - 100 g. Smrtonosna doza: LDˇ50 (olov acetat, intravenozno, testirano na mišu) = 104 mg kg^-1. 30-40 grama kad bi došlo u dodiru s nečijom hranom ili pićem i ušlo unutar tijela, bilo bi smrtonosno!
Olovo je umjereno otrovno, ako ga se proguta utječe na crijeva i središnji živčani sustav te izaziva anemiju. Ipak, većina olova prolazi kroz organizam bez apsorpcije. Olovo je kumulativan otrov i trovanja olovom su često vezana uz određena zanimanja. Spojevi olova mogu biti karcinogeni i teratogeni.

Po novinama uvije bude često eliminiranje (trovanje) psa, a otkrivanjem što je otrov, to najčešće bude olovo.

Biološka uloga olova u tijelu je nikakva, nema je, a u usporedbi s cinkom koji je esencijalni element, u tijelu se brže otapa, jer je mekanije i octene kiseline koje ima u želudcu jako brzo djeluje na njega, stvarajući olovov acetat.

*Osim pridjevâ olovni, olovov i olovljev, od imenice olovo možemo izvesti još i pridjeve olovast (nalik olovu) i olovski (iz bosanskoga grada Olova). U ruskome jeziku riječ олово (olovo) znači kositar, a olovo (Pb) se kaže свинец /svinjec ili svinec/. U slovenskome, olovo se također kaže svinec, a posvojni pridjev je svinčev. Dobio je ime od latinske riječi plumbum što znači tekuće srebro.

Na slici je olovo, al pošto je bio na vlažnom zraku dugo vremena pojavio se je na njemu zaštitni sloj oksida i karbonata, kojeg mi ima i po rukama.